Objavljujemo kontemplativni esej umjetnice Saše Tatić koji se bavi fenomenima prisutne odsutnosti i odsutne prisutnosti u okviru kojeg se razmatra pitanje onoga što jeste dom u današnjem našem poimanju
Iako nedavno, ipak ne mogu jasno da se sjetim izvora ovih sintagmi: prisutna odsutnost i odsutna prisutnost. Bio je to jedan od onih trenutaka kada nepoznato čulo registruje neku vrstu neobjašnjive vrijednosti. Prepozna težinu, ali ne ode dalje od toga. Pretpostavljam da je baš zbog toga lako ignorisati ovo čulo koje ne insistira; samo signalizuje i prepusti svjesnom dijelu da odluči šta dalje s tim.
Konceptualni potencijal
Moj prvobitni nagon bio je da ih upotrijebim i prisvojim kao svoje, ali to ne bi bilo ispravno. One nisu bile moja tvorevina, ja sam ih samo pokupila. Zbog nemogućnosti da ih otpustim, zapisala sam ih za neke pogodnije okolnosti, jer mi uslovi za upuštanje u samodebatu tada nisu bili raspoloživi. Nema tu nikakve tajne: dodijelila sam sebi zadatak da opravdam pravo na prisvajanje ovih jezičkih dragulja i da ih učinim funkcionalnim za sebe.
Oni koji me poznaju vjerovatno bi mogli predvidjeti zašto bi me zaintrigirao konceptualni potencijal koji stoji iza kombinacije upravo ovih termina. Neki bi to objasnili kao opsesiju ili neku vrstu “profesionalne deformacije”, zbog koje ih odmah povezujem s idejom doma. I, da budem iskrena, kako stvari stoje, to jeste najdirektniji i najsigurniji pravac kojim je moj um krenuo.
Kako bih ti objasnila tu neupitnu nit? Prije svega, ti me ne poznaješ dovoljno, ne toliko dobro da bi razumio taj dio bez objašnjenja. I ispravi me ako griješim, ali pretpostavljam da to ne bi bila tvoja prirodna asocijacija, s obzirom na to da si odrastao i da i dalje živiš u zemlji svog rođenja. Ne želim umanjiti činjenicu da, uprkos tome, možda i ti osjećaš obavezu ili čak neku vrstu fantomskog bola, jer u sebi nosiš mješavinu nasljeđa.
Tu se završavaju granice mog razumijevanja teškoća koje nosi posjedovanje mjesta okarakterisanog kao dijela sebe koje je oduvijek isključivo postojalo kao mjesto posjete. Ali to je uredu. Na tragu smo nečega. Iako nismo u mogućnosti da u potpunosti upijemo složenost cjelovitosti jedno drugog, ipak možemo dotaći određenu bliskost s ovim pojmovima ako ih razložimo, pojednostavimo i krenemo od onoga što je zajednički razumljivo. Budi siguran da me zanima i tvoje mišljenje o ovome.
Ono što nedostaje, odsutno je, a ono što je tu, prisutno je. Možemo uzeti ova pojašnjenja, široka ali dovoljno jasna, kao početne tačke razmišljanja. Odatle je lakše podijeliti razloge zbog kojih ove ideje, u odnosu na nedostajanje, tako snažno povezujem s mjestom svog rođenja.
Nastavak vijesti ispod oglasa
Sredina koja je postavila temelje onoga s čim se identifikujem; kako se odnosim prema poznatim i nepoznatim licima; kako se ophodim prema sebi i kako sebe vidim; način na koji brinem i komuniciram; kao i ono što unutar svega toga osjećam da trebam izmijeniti, naglasiti, otpustiti ili prihvatiti; ne okružuje me proteklu trećinu mog života.
To znači da sam fizički udaljena od njega, a ono i dalje postoji tamo gdje sam ga ostavila, sa svim podsjetnicima i okidačima za instinktivnu identifikaciju svaki put kada se neminovno ponovo tamo nađem. Morala sam prihvatiti da se jednostavno transformisalo iz mjesta gdje jednostavno jesam u mjesto gdje propitujem ko sam.
Mislim da mi, isto tako, nikada neće biti potpuno jasno kako mogu tako duboko osjećati pripadnost negdje, gdje se istovremeno ne uklapam.
Polje rasta
Ovo je jedan zanimljiv aspekt koji mi je život servirao i, otkako sam ga postala svjesna, istražujem načine da se pomirim sa svim dobrim što uz to dolazi i da preispitujem sve ono manje dobro kao proizvod istog. Otvorilo se polje rasta u koje, pretpostavljam, niko svjesno ne bi izabrao da kroči, jer uopšte nije lako. Shodno tome, budući da je tu i da ga ne mogu ignorisati, mogu pokušati da dokučim zašto me pojmovi odsutne prisutnosti i prisutne odsutnosti toliko pokreću.
U mom slučaju, sve se svodi na poziciju koju zauzimam u tom odnosu. Pitanja koja se salijeću kada razmišljam o domu u ovom kontekstu mogu se svesti na sljedeća:
Ko mi od tamo nedostaje? Ili šta?
Nastavak vijesti ispod oglasa
Koliko i kome ja nedostajem tamo?
U kojem obimu sam tamo prisutna čak i kada sam daleko?
I koji su podsjetnici na određene ljude ili obrasce ponašanja koji se i dalje manifestuju kroz mene izvan tih kulturnih okvira, otkrivajući kako je to mjesto i dalje prisutno u meni?
Možda bi požurio zaključiti koliko je pozicija koju zauzimam sebično usmjerena na sebe, ali da objasnim ono kroz šta prolazim, do sada nisam pronašla bolju.
I vjeruj mi, to ne znači da sam ignorantna prema nemogućnosti da obuhvatim kako se složenost života razmotava za svakoga ko nisam ja. Bez obzira na to koliko univerzalnosti moje iskustvo može ponuditi, ja sam ta koja ima privilegiju da i dalje posjeduje i njeguje vezu, na više načina, s mjestom koje me formativno odredilo. I to ne uzimam zdravo za gotovo.
Sh…
Read the full article at Oslobođenje →
BA