Croatian Court Upholds Conviction of Branimir Glavas for Osijek War Crimes

Srbi su među ratnim žrtvama proporcionalno više stradali nego Hrvati, ali su pred hrvatskim sudovima češće osuđivani, dok su suđenja Hrvatima retka i kazne blage

Postoji duboka nepravda u kvalifikacijama ratnih zločina: Hrvatima se sudi pojedinačno i za lakše kvalifikacije, dok se Srbima često pripisuje učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu

Slušaj vest

0:00 /

0:00

Viši krivični sud u Zagrebu je pre nekoliko dana izrekao zatvorsku kaznu Branimiru Glavašu, hrvatskom političaru i ratnom generalu, jednom od glavnih ljudi u Osjeku i Istočnoj Slavoniji za vreme trajanja rata. Za brutalno ubistvo sedmoro civila osuđen je na sedam godina zatvora. Troje njegovih saučesnika osuđeno je na četiri, odnosno po tri godine. Ukupno sedamnaest godina zatvora, za sedam žrtava a tvrdi se da ih je bilo stotinu.

Svake subote u 12 sati kolumne Čedomira Antića na Blic.rs

Pre četiri godine na granici sa Hrvatskom uhapšen je penzionisani major JNA Vojislav Medić. Mediću je na teret stavljen ratni zločin prema hrvatskim zarobljenicima. On je bio na dužnosti u zatvorima gde su bili smešteni zarobljeni pripadnici hrvatskih vojnih snaga. Optužen je da je dvadesetoricu njih tukao i ponižavao tokom ispitivanja. Ni reči o ubistvima, ranjavanju, silovanju… Medić, koji je teško bolestan i na pragu osme decenije života, na suđenje je doveden okovan. Zbog bola od pre trideset i pet godina jedan od oštećenih mu je kroz suze rekao kako mu oprašta, ali to je oštećeni prepustio Svevišnjem… Bog prašta, a Hrvatska ne. Medić je osuđen na četrnaest godina zatvora, a nedavno mu je kazna umanjena na dvanaest godina. Ako sve bude kako je hrvatskoj javnosti po volji Medić će u zatvoru biti umoren, a ako izdrži eto ga kući sa u svojoj devetoj deceniji.

Branimir Glavaš vodio je hrvatski narod Istočne Slavonije u rat. Bio je to sukob koji je, prema rečima prvog hrvatskog predsednika Franje Tuđmana „Hrvatska htjela”. Glavaš je diplomirani pravnik, jedan od osnivača HDZ-a, on je bio među hrvatskim vođama čiji je zadatak bio da izazovu sukob sa Srbima. Ne treba zaboraviti da su uoči rata na mestu gradonačelnika Osijeka i Vukovara bili ljudi koji nisu pripadali HDZ-u. Jedan od prvih ljudi hrvatske policije u ovoj oblasti Josip Rajhl Kir ubijen je na početku sukoba, mnogi veruju od strane Hrvata. U oblasti gde su Srbi tokom Drugog svetskog rata sistematski ubijani, Glavaš je upravljao paravojskom, a i sâm je sniman kako se tokom političkog događaja hvali pištoljem koji nosi. Ono što je najgore, civili za čije je pogubjenje optužen, ubijani su plaski, brutalno, daleko od ratne zone. Suđenje Glavašu je godinama bilo jedna šarada tokom koje je biran za poslanika u hrvatskom parlamentu, bežao u rodnu Hercegovinu, gde je neko vreme proveo u zatvoru.

Presuda Branimiru Glavašu predstavlja simbol hrvatskog, a time i evropskog pravosuđa. Ona je na neki način sažetak istorije odnosa prema ratnim zločinima koje su počinili pripadnici „ispravnih“ naroda.

Srbi u Hrvatskoj su 1991. godine činili, sve zajedno sa Jugoslovenima, oko 14,3% stanovnika. Među žrtvama rata, koji je intenzivno trajao sve zajedno oko pola godine , Hrvata je malo više od 15.000 a Srba oko 8.000. Dakle, Srbi su među žrtvama zastupljeni srazmerno oko 2,5 puta više od Hrvata. Pa ipak, posleratna pravda učinila je da pred hrvatskim sudovima bude osuđeno u najboljem slučaju deset puta manje Hrvata nego Srba. Za operaciju „Oluja“ u kojoj je ubijeno oko 1.900 Srba, većinom civila, osuđen je samo jedan hrvatski vojnik, pa i on je Srbin po nacionalnosti. Pitanje kvalifikacije zločina predstavlja jedan problem koji je sam po sebi sramotan za Hrvatsku i Evropsku uniju. To malo Hrvata što je suđeno a još manje osuđeno, imalo je kvalifikaciju zločina po pravilu sasvim drugačiju nego optuženi Srbi. Dok su masovne ubice na jednoj strani suđene kao pojedinci koji su u ratnom vrtlogu ubili nekoga na mah, Srbima se sudi kao masovnim zočincima koji su deo „udruženog zločinačkog poduhvata“. Taj „UZP“ nema samo jednu svesrpsku nacionalnu širinu, već i nepojamnu, ontološku istorijsku dubinu. Čak se i notorni Koraks podsmevao Karli Del Ponte pa ju je prikazivao kako na zidu lepi veliku poternicu kojom živog ili mrtvog Potražuje izvesnog Dušana S. Nemanjića za tu prilliku nacrtanog verno prema fresci iz Lesnova. Kod Hrvata ipak ništa nije smešno. Jedan je srpski seljak iz Dalmacije, svojevremno suđen zato što je navodno ubio deo ovaca svog hrvatskog komšije. Ovaj svakako nečovečan i ružan čin okarakterisan je kao sprovođenje programa „Načertanija“, dokumenta što ga je 1844. napisao (ili možda samo redigovao) Ilija Garašanin, ministar unutrašnjih poslova u to vreme vazalne Kneževine Srbije!

Neko bi rekao kako Srbija treba da gleda u svoje dvorište. Posle činjenice da Haški tribunal nije osudio niti jednog Hrvata za zločine pram Srbima. Nečovečnog ponašanja hrvatske države prema srpskim žrtvama. Nebrojenih poruka koje su nam slali prvi ljudi Hrvatske tokom proteklih decenija. Nejasno je kako je moguće da srpski…