Postoji jedna stara politička istina: kada vlast kritikuju njeni protivnici, to nije ništa neobično. Ali kada je počnu kritikovati njeni osnivači, simpatizeri i ljudi koji su joj godinama davali kredibilitet, tada je problem mnogo ozbiljniji.
Zato su riječi Danisa Tanovića mnogo više od još jedne kritike vlasti. Riječ je o oskarovcu, jednom od najpoznatijih bh. umjetnika i jednom od osnivača Naše stranke, političkog projekta koji je godinama predstavljao nadu za urbanu, građansku i reformsku Bosnu i Hercegovinu. Upravo zato njegove riječi izrečene u podcastu „Manifest“ kod Frenkija imaju posebnu političku težinu.
Optužbe na račun NiP-a
„Nikad gore nije bilo“, rekao je Tanović govoreći o stanju u kulturi i odnosu vlasti prema umjetnosti.
Nije se zaustavio na tome. Optužio je Narod i pravdu da je dolaskom na čelo BH Telecoma zaustavila zamah domaće filmske i serijske produkcije. Kazao je da je Trojka kulturu ponovo prepustila HDZ-u. Za federalnu ministricu kulture Sanju Vlaisavljević rekao je da se „uopšte ne zna gdje je“ i da ne vidi šta radi, dok je za Fondaciju za kinematografiju ustvrdio da godinama praktično ne funkcioniše.
A onda je uslijedila možda i najteža rečenica za vlast:
„Stvarno sam se nadao da će dolaskom Trojke nešto da se promijeni, a zapravo – nikad gore nije bilo.“
Ta ocjena ima težinu upravo zato što dolazi od čovjeka koji je bio dio političkog i društvenog miljea iz kojeg je Trojka nastala. Tanović zapravo artikulira razočarenje dijela birača koji su prije nekoliko godina slavili promjenu vlasti.
Trojka je na vlast došla na talasu ogromnih očekivanja. Nakon godina dominacije SDA, mnogi građani, intelektualci, umjetnici i ljudi iz nevladinog sektora vjerovali su da dolazi generacija političara koja će donijeti drugačiji stil upravljanja. Očekivala se profesionalizacija institucija, više transparentnosti, manje stranačkog kadroviranja i snažnija podrška oblastima koje su godinama bile na margini, poput kulture, obrazovanja i nauke.
Nekoliko godina kasnije, teško je govoriti o velikim reformskim uspjesima koji bi opravdali taj entuzijazam. Federacija i dalje ima među najvećim opterećenjima rada u Evropi. Javna uprava nije reformisana. Javna preduzeća ostala su predmet političkih raspodjela. Nezaposlenost je porasla nakon naglog povećanja minimalne plaće bez istovremenog smanjenja doprinosa. Evropski put BiH blokiran je političkim krizama, a Dom naroda mjesecima ne funkcioniše zbog nedostatka kvoruma.
Veliki infrastrukturni projekti za kojima zemlja godinama vapi i dalje su uglavnom na nivou najava i projekcija. Istovremeno, i Vlada Federacije i Vlada Kantona Sarajevo posljednjih godina značajno su povećale zaduženost kako bi finansirale tekuću potrošnju. BHRT je pred finansijskim kolapsom, dok je međunarodna pozicija Bosne i Hercegovine ozbiljno oslabljena. Vanjskopolitička pozicija za Bošnjake nikad nije bila gora. Dodik je skinut s crne liste Sjedinjenih Država. Sarajevo je guši u smeću, haosu, raskopanim ulicama i fasadama koje padaju na ulicu.
Korupcijski skandali
Uz sve to, mandat Trojke obilježili su brojni politički i korupcijski skandali – od optužbi za veze pojedinih kadrova s nakrokartlerima do pokušaja pljačke BH Telecoma preko kriminalne kupovine Telemacha.
Posebno je problematično što Trojka više ne može tvrditi da nije imala vremena. Nakon nekoliko godina na vlasti izgovori polako prestaju vrijediti. Građani s pravom postavljaju jednostavno pitanje: šta je konkretno promijenjeno?
U tom kontekstu, Tanovićeve riječi predstavljaju mnogo više od kritike kulturne politike. One su simptom šireg razočarenja ljudi koji su od Trojke očekivali suštinske promjene. Trojka je prije nekoliko godina bila simbol nade. Danas sve češće postaje simbol propuštene prilike.
A u politici nema gore presude od toga da razočarate upravo one koji su od vas najviše očekivali.
Read the full article at Dnevni avaz →
BA