U razgovoru za Oslobođenje njemačka književnica Julija Franck govori o svom književnom radu, svojim osnovnim estetskim postulatima, otvorenim prostorima i prazninama, sjećanju i zaboravu
Kada se osvrnete na svoje knjige iz posljednjih dvadeset godina - od “Zapada” (Lagerfeuer, 2003) i “Poludnice” (Die Mittagsfrau, 2007), preko “Leđa uz leđa” (Rücken an Rücken, 2011), do “Svjetovima daleko” (Welten auseinander, 2021), kako se Vaše shvatanje same sebe kao autorice mijenjalo tokom procesa pisanja?
- S romanom “Poludnica” i njegovim velikim uspjehom s jedne strane sam se suočila s ogromnom javnom pažnjom koja je bila vremenski zahtjevna i iscrpljujuća. Mjesecima sam putovala po Njemačkoj, a i narednih godina sam uvijek iznova odlazila na književna čitanja u druge zemlje. Istovremeno s uspjehom kod čitatelja, a i uspjeha u drugim državama, knjiga je udarila na veliki val negativnih reakcija u kulturnim rubrikama njemačkih novina. Čak i u godinama u kojima nisam objavljivala niti jednu knjigu, kritičari i novine nisu propuštali priliku da mene uzmu kao primjer nezasluženog uspjeha. O meni su objavljivali naslove čak i kada nije bilo nove knjige. Poruka je bila: knjige te Julije Franck nije potrebno čitati da bi se znalo da one ničemu ne vrijede. Umjesto toga, trebalo bi čitati Petera Handkea, Botha Straußa ili Martina Walsera.
Zaštitni plašt
Tu se rijetko radilo o književnoj kritici, već eksplicitno o tome da li me kao književnicu i osobu uopće treba ozbiljno shvatiti. Nije ni čudo, žena sam, tada sam imala samo 37 godina, bila sam neudata, kući sam imala dvoje male djece. Ti javni napadi napravili su od mene veoma uplašenu osobu. Možete zamisliti da se gotovo nigdje više nisam mogla osjećati privatno. Moj šestogodišnji sin je u školi, preko majke jednog školskog druga, dobio novinski članak u kojem se neko ponovo zgražavao. Tih dana sam se stidjela pred svojom djecom i pred komšijama. Nisam željela tu dvojbenu slavu.
Kada su me onda na promocijama romana “Leđa uz leđa” na pozornicama i iz publike posvuda pitali kako se nosite s kritikama, javnost mi se učinila toliko invazivno neprijateljski nastrojenom i iscrpljujućom da sam se odlučila na neko vrijeme povući. Ipak sam mnogo više voljela biti sa svojom djecom kući, kuhati za njih i uvečer im čitati nego da budem među strancima u javnosti, na pozornicama, na televiziji i u hotelima.
Nastavak vijesti ispod oglasa
Nisam u početku mislila da će proći deset godina prije nego što se usudim ponovo javno nastupiti i objaviti knjigu. To vrijeme mi je bilo potrebno, a i uživala sam u njemu. Provela sam ga sa svojom djecom dok nisu odrasla. Tokom tog perioda dvije godine sam studirala medicinu, a povremeno sam interdisciplinarno surađivala s drugim umjetnicima, vodila književne radionice za studente. Čitala sam i pisala, samo nisam objavljivala.
U Vašim tekstovima često se vraćate onome što nije izrečeno i što je samo indirektno naznačeno. Kako se u Vašoj poetici odnosite prema tim otvorenim mjestima i prazninama?
- Romani nisu knjige dijaloga. A i scenariji i pozorišni komadi tek su onda dobri kada se izgovorena riječ dopuni radnjom. U književnosti vjerujem opisu onoga što se dešava. Pri pisanju ne želim ništa objašnjavati niti vrednovati. Vjerujem u pronicljivost čitaoca koji sam tumači postupke mojih likova, koji prepoznaje, na primjer, kada Helena u “Poludnici” na pitanje svog djeteta “šta su Jevreji?” šuti - i time mu prešućuje da je i sama Jevrejka. Pronicljiv čitalac razumije da je Helenina šutnja zaštitni plašt - i upravo time još snažnije shvata veliku opasnost i strah u kojem Helena živi sa svojim djetetom. Ona ne želi ugroziti njega, a ni sebe.
Književnost razvija svoju imerzivnu snagu onoga trenutka kada se čitalac sam učita u tekst. Neizbježno je da svaki pojedinačni čitalac u njega unosi vlastita iskustva. Zahvaljujući svojoj emocionalnoj inteligenciji i empatiji, čitalac može razviti razumijevanje za likove i njihovu situaciju. Književnost, za razliku od križaljke ili matematike, ne poznaje jednostavno, jednoznačno rješenje niti funkciju.
Nastavak vijesti ispod oglasa
DDR je u Vašem djelu nekad jasno vidljiv, a ponekad prisutan samo u pozadini. U kojoj mjeri ovo iskustvo i danas oblikuje Vaše pisanje?
- Ovdje bih pored DDR-a i “Zapada”, odnosno Savezne Republike Njemačke, spomenula i nacionalsocijalizam te Vajmarsku republiku. To su različite političke epohe i državni oblici koji su moju porodicu, kao i njemačko društvo, kroz generacije sve do danas snažno oblikovali.
DDR je, posebno za njemačke Jevreje, socijaliste i komuniste, dakle prije svega za one društvene grupe koje su se u nacionalsocijalizmu osjećale diskriminirano i isključeno, bila državna tvorevina koja je željela postati socijalistička demokratija. A to da se uprkos najboljim namjerama i idejama, u ovom istočnom dijelu Njemačke nakon nacionalsocijalizma danas ponovo razvila jedna dehumanizirajuća diktatura, jeste gorko razočaranje. Naravno da me politička historija današnje Njemačke snažno…
Read the full article at Oslobođenje →
BA