"Dragi Hrvati, Kreši smo vjerovali i zahvaljujući njemu otvorila su vam se vrata Amerike. A vjerujte, mi smo uvijek skeptični na prvo, ali s Krešom to nije bio slučaj", kazao je Sydney L. Jones, savjetnik u administracijama predsjednika Nixona, Reagana, Forda i Busha
Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Washington ugostilo je promociju knjige "The Smile" (Osmjeh), biografije legendarnog košarkaša, trenera i diplomata Krešimira Ćosića, napisana rukom njegove kćeri Ane Ćosić Pajurin.
Po riječima mnogih sudionika bilo je to jedno od najemotivnijih događanja u povijesti veleposlanstva. Naime, tijekom večeri brojni uzvanici prisjećali su se lika, djela i ostavštine ovog sportskog genijalca a zanimanje za događaj nadmašio je kapacitet dvorane. Kada se u glavnom američkom gradu pročulo da se promocija odnosi na Krešu, mnogi su htjeli nazočiti pa bi dvorana, uz više mjesta, zacijelo bila još punija. Dvoje govornika doletjelo je iz Utaha a jedan iz Michigana posebno za ovu prigodu, dok su Toni Kukoč, bivša NBA zvijezda, i njegova supruga Renata stigli iz Chicaga.
Domaćin, hrvatski veleposlanik u SAD-u, Pjer Šimunović, uvodno je pozdravio okupljene ovim riječima:
Ludnica hrvatskih navijača u Dallasu
Vaš preglednik ne omogućava pregled ovog sadržaja.
- Nama Krešo ovdje znači jako puno, on je dio ove zgrade, a njegov život je poput svjetionika po veličini i svjetlosti kojom zrači i služi kao vodilja za druge.
Naglasio je ovaj karijerni diplomat kako mu je drago da su mogli organizirati promociju na temu koja je svima u veleposlanstvu osobno bliska. No, ne samo njima jer se auditoriju obratio i Sydney L. Jones, savjetnik u administracijama predsjednika Nixona, Reagana, Forda i Busha. On se osvrnuo na važnost integriteta u svijetu politike:
- Kada sam upoznao Krešu, prepoznao sam integritet. Kada radiš toliko dugo u politici, brzo naučiš prepoznati tko ga ima i kome možeš vjerovati. Dragi Hrvati, Kreši smo vjerovali i zahvaljujući njemu otvorila su vam se vrata dok je on bio u Americi. A vjerujte, mi smo uvijek skeptični na prvo, ali s Krešom ne.”
Među iseljenicima koji su pomogli u obnovi i kupnji zgrade današnjeg Veleposlanstva su Lidija Dorkin-Grahovac i njen suprug. Ova dama prisjetila se tih ratnih dana:
- Krešo nas je sve okupio, on je s nama pričao kao da vodi utakmicu, obožavao je biti trener, pa je to prenio i na sve što je radio za Hrvatsku u veleposlanstvu. Svaka njegova uputa bila je puna sportske simbolike i motivacije. On je pobijedio u svemu što je radio, od košarke do predstavljanja Hrvatske te obnove i kupnje ove zgrade. Njegov duh živi u svakom ovom zidu.
Skupu je nazočio i Brian Santiago, sportski direktor na Brigham Young Sveučilištu, matičnom sveučilištu Krešimira Ćosića za njegovih igračkih dana, koje je pohađala njegova kći Ana, autorica i urednica ove knjige. A gospodin Santiago je ispričao kako na BYU-u čuvaju uspomenu na Krešu svaki put kada uđu u dvoranu u kojoj visi njegov umirovljeni dres:
- Htio bih da se svi naši sportaši ugledaju na njega, on je zaista predstavljao ono najbolje što sportaš može biti. Pogotovo danas, kada je važniji iznos na ugovoru nego srčana predanost klubu ili reprezentaciji koju predstavljaš. Dokle god postoji Brigham Young, on nikada neće biti zaboravljen — ne možete zamisliti koliko on znači nama i Utahu.
Santiago se zatim obratio izravno Toniju Kukoču, koji je sjedio u publici:
- Sjećam se 1985. kada je Krešo doveo vas, mlade reprezentativce, u njegovu dvoranu Marriott Center, i kako sam, iako sam naravno ludi BYU obožavatelj, na kraju navijao za vas u dvorani za koju se i danas kaže da je napravljena za njega.
Odvrtjevši film unazad, Kukoč je na to kazao:
- Da, to mi je bio prvi posjet Americi i upoznavanje s američkom košarkom. Imao sam tada 17 godina.
Prisjetio se Kuki i trenutka kada je Krešo u njemu prepoznao nešto posebno:
- Pitao me ‘hoćeš biti igrač?’ Kako sam ja počeo odgovarati u stilu "mislim, da..." odmah me prekinuo i rekao: "ne, ti ne misliš, ti slušaš". Žao mi je što nije ostao s nama, sve bi u košarci bilo drugačije. On je bio trenerski stručnjak, vizionar. Spasio je Jugoplastiku, stavio nas je u reprezentaciju i otvorio vrata NBA-u, a mi smo samo morali slušati.
Dodao je, legendarni splitski Pink Panther, s vidljivim žaljenjem i ovo:
- Žao mi je što ga nisam više upijao, da sam tada znao ono što znam danas, sve bi naučio što mogu, a on je nesebično uvijek dijelio svoje znanje sa svima. Samo što na žalost nisu svi slušali.
Obiteljski prijatelj, Clayton Foulger, bio je uz Krešu u najtežim trenucima opake bolesti. On se prisjetio kako ga je vozio kako ga je vozio na kemoterapiju i kako je Krešo, unatoč teškim trenucima, uvijek bio nasmijan i pozitivan. Istaknuo je da se istinski karakter osobe vidi upravo onda kada joj je najteže.
- Znao sam tko je Krešo kada smo se upoznali jer sam ga gledao na Brigham Youngu, odigrao je legendarnu savršenu utakmicu, koju i spominje u knjizi. Rekao mi je u jednom razgovoru da je mislio da dolazi u…
Read the full article at Večernji list →
Croatia