Sa samo 21 godinom osvojila je šest medalja na Svjetskom prvenstvu, uključujući seniorsko zlato, a već nekoliko dana kasnije vratila se studentskim obvezama na PMF-u
Zagrepčanka Anja Vicković iz austrijskog Schwaza vratila se kao jedna od najvećih priča hrvatskog sporta. Sa samo 21 godinom osvojila je šest medalja na svjetskim prvenstvima u kuglanju, i to tri u kategoriji do 23 godine i tri u seniorskoj konkurenciji. Najviše su, naravno, odjeknula dva zlata: naslov svjetske seniorske prvakinje i U23 naslov svjetske prvakinje.
- Bilo je stvarno posebno. Šest medalja, i to lijepo podijeljeno na tri u U23 konkurenciji i tri u seniorskoj. Naravno, najviše su iskočile zlatne medalje, pogotovo ova seniorska. To je zaista nešto što nisam očekivala, ali očito se sve posložilo baš kako je trebalo. - iskreno se prisjeća Anja Vicković.
Prvo je bilo Svjetsko prvenstvo do 23 godine. Tamo sam osvojila tri medalje, a onda je praktički odmah nakon toga krenulo seniorsko prvenstvo, na istim stazama, u istoj dvorani. Nije bilo puno vremena za odmor, ali možda mi je upravo to pomoglo. Već sam bila naviknuta na kuglanu, atmosferu, zvukove, navijače i cijeli ritam natjecanja.
Jeste li se nadali seniorskom zlatu, onako u sebi, potajno?
- Iskreno, ne. Ovo mi je bilo prvo seniorsko pojedinačno svjetsko prvenstvo. Išla sam s mišlju da idem po iskustvo, da probam iskoristiti dobru formu. Moji iz kluba su se šalili nakon U23 prvenstva i govorili: “Anja, vrati se ti s još jednom medaljom.” Ja sam se smijala na to. Nisam stvarno očekivala da će se dogoditi baš ovo.
Mislim, znala sam ja da sam u dobroj formi, ali jedno je forma, a drugo je seniorsko svjetsko prvenstvo. Tamo su najbolje kuglačice svijeta. Ja sam htjela odigrati najbolje što mogu, skupljati iskustvo i vidjeti gdje sam. Na kraju je ispalo da sam bila spremnija nego što sam možda i sama mislila.
Koliko je teško u tako kratkom razdoblju odigrati dva velika prvenstva?
- Jako je zahtjevno, ali s druge strane, cijela sezona te zapravo priprema za to. Ljudi me često pitaju kakav je bio pripremni period za Svjetsko prvenstvo, ali u kuglanju taj pripremni period traje cijelu sezonu. Liga traje dugo, Kup je bio jako kasno, tako da nema posebne pripreme od dva tjedna. Svaka utakmica, svaki nastup, svaki trening vode prema tom trenutku.
Rezultat kakav je ostvarila Anja Vicković ne dolazi preko noći i svakako ga ne možeš ostvariti sam. Godine su tu rada, truda, znoja, discipline, ali i potpore sredine. Od obitelji, kluba, pa sve do Sportskog saveza Grada Zagreba.
- Apsolutno. Da nije svega ovoga bilo, tko zna o čemu bismo danas pričali. Isto tako, da mi je ovo bilo prvo veliko natjecanje, sigurno ne bih mogla postići takav rezultat, koliko god bila u dobroj formi. Kuglanje je fizički sport, ali je jako puno i psihički sport. Treba imati iskustvo, koncentraciju i mirnoću. Možeš trenirati koliko hoćeš, ali ako nemaš glavu za velike trenutke, jako je teško doći do zlata.
Kada govorite o “glavi”, koliko je zapravo mentalna snaga važna u kuglanju?
- Kod mene možda čak i najvažnija. Imam dosta fizički lagan stil, ne bacam kuglu jako, ne trčim, nemam nešto što bi me fizički potpuno potrošilo. Ali mentalno je jako zahtjevno. To je 120 hitaca koje moraš izvesti što ujednačenije. Moraš ostati u ritmu, znati što gađaš i ne smiješ dopustiti da te jedna loša kugla izbaci iz takta.
A rezultat vam je stalno pred očima.
- Da, i to je najgore. U svakom trenutku možeš vidjeti koliko imaš, koliko protivnica ima, koliko ti netko bježi ili koliko ti bježiš. Ja se pokušavam natjerati da ne gledam. Najbolje igram kad ne znam rezultat. U finalu, da me sada pitate koliko sam imala po stazama, stvarno ne znam. Znam završni rezultat jer sam ga pogledala poslije, ali tijekom igre sam pokušala sve ignorirati.
Teško je, ali meni to pomaže. Prvu stazu koju sam izgubila, tada sam točno znala koliko imam i koliko ima protivnica. Poslije sam odlučila da to više neću raditi. Kompletno sam se isključila. Fokusirala sam se samo na sljedeću kuglu, na sljedeći hitac. Kad tako igram, puno sam mirnija.
Jeste li u finalu osjećali da možete do zlata?
- Bilo je napeto, naravno. Finale je finale i znaš da igraš za zlatnu medalju. Ali imala sam i jednu prednost, već sam dva tjedna bila u toj kuglani. Bila sam naviknuta na sve. Nisam osjećala dodatni stres zbog prostora, buke ili atmosfere. Samo sam morala ostati u sebi i odraditi ono što znam.
Je li postojao trenutak kada ste shvatili: “Ovo je moje”?
- Pred kraj. Nekoliko hitaca prije kraja već je bilo jasno da me protivnica više ne može sustići. Tada sam si omogućila da zadnje hice odradim malo mirnije, bez tolikog pritiska. Ali do tog trenutka nisam htjela razmišljati unaprijed. U kuglanju se sve može promijeniti ako prerano odeš glavom u slavlje.
Prije finala, u polufinalu ste igrali protiv prijateljice i suigračice. Koliko je to teško?
- To mi je bilo jako teško. Igrala sam protiv Paule Polanšćak, koja mi je prijateljica iz djetinjstva. Znamo s…
Read the full article at Večernji list →
Croatia