Prema podacima Eurostata za 2025., stopa zamjene mirovine u Hrvatskoj iznosi 37 posto. U praksi to znači da prosječna mirovina pokriva nešto više od trećine plaće na koju je radnik naviknuo pred kraj radnog vijeka. Mirovinski sustav obavlja svoju ulogu i pruža temelj sigurnosti, no demografska slika 21. stoljeća otvara pitanje koje je sve teže zaobići: treba li državna mirovina biti jedini izvor prihoda u starosti ili se uz nju isplati graditi i vlastiti, paralelni plan.
Model međugeneracijske solidarnosti postavljen je još u Njemačkoj 1880-ih, u demografski bitno drugačije doba. Počiva na jednostavnoj logici – radnici danas financiraju umirovljenike koji su radili prije njih. Da bi model kvalitetno funkcionirao, mora biti znatno više onih koji uplaćuju nego onih koji primaju.
Sve manje radnika na jednog umirovljenika
Prema podacima HZMO-a , u Hrvatskoj danas na jednog umirovljenika dolazi 1,4 zaposlena.
Isti pritisak osjećaju gospodarstva diljem razvijenog svijeta: prema analizi OECD-a , omjer radnika i umirovljenika u razvijenim je zemljama pao s 5:1, koliko je iznosio kad su baby-boom generacije ulazile na tržište rada, na otprilike 3:1 danas, uz projekcije daljnjeg pada. U Hrvatskoj to ide prema 1,1.
Starenje stanovništva i niži natalitet jednako pritišću sustave od Berlina do Tokija. Dio odgovora na problematiku kod nas nosi drugi mirovinski stup, sustav individualne kapitalizirane štednje u koji se izdvaja 5 posto bruto plaće i u kojem uplaćeni novac pripada pojedincu, na njegovo ime. Osmišljen je kao nadopuna prvome, a ne kao njegova zamjena. Međutim, i dalje imamo stopu zamjene od 37 posto – usporedbe radi, u Španjolskoj iznosi 81 posto, u Italiji 80, a u Grčkoj 77 posto – pa ostaje pitanje što i kako možemo samostalno graditi povrh tog temelja.
Zemlje koje su trend prepoznale ranije
Zemlje se sve češće okreću rješenju koje građanima omogućuje da kroz tržište kapitala i investiranje sami izgrade dodatnu financijsku sigurnost za starost. Državna mirovina pritom ostaje temeljni okvir.
Koliko je taj problem osviješten, vidljivo je u brojkama. Prema istraživanju FINRA Foundationa iz 2024., u Sjedinjenim Američkim Državama oko 33 posto kućanstava samostalno ulaže u dionice i ETF-ove izvan obveznih mirovinskih shema. U Njemačkoj, prema podacima Deutsches Aktieninstituta za 2025., u dionice, fondove ili ETF-ove ulaže oko 20 posto građana. U Hrvatskoj je, prema podacima Eurobarometra , udio onih koji samostalno ulažu oko 4 posto. Razlika manje govori o bogatstvu građana, a više o tome da je u tim zemljama problem visine mirovine osviješten kao nešto što pojedinac može preuzeti u svoje ruke.
Alat koji je taj zaokret omogućio najširem krugu ljudi je ETF štedni plan, automatizirana mjesečna uplata u ETF ili portfelj ETF-ova. Prema studiji extraETF-a za 2026., broj aktivnih ETF štednih planova u kontinentalnoj Europi porastao je sa 7,6 milijuna krajem 2023. na 15,1 milijun krajem 2025. I u Hrvatskoj je krenulo osvještavanje da je moguće kroz radni vijek graditi vlastiti dodatak za mirovinu. Genius by InterCapital vidi takve pomake i u Hrvatskoj, prvenstveno na broju korisnika koji se u posljednjih godinu i pol utrostručio, a velikim su dijelom za to zaslužni upravo ETF portfelji za mirovinu.
Smjer prepoznaju i institucije: Europska komisija pokrenula je u ožujku 2025. inicijativu Savings and Investment Union , kojom se gradi okvir za lakše usmjeravanje štednje u dugoročna ulaganja, a Njemačka od 2027. uvodi privatni mirovinski račun temeljen na tržištu kapitala, uz državne poticaje. Hrvatska takav institucionalni okvir još nema, ali jedan važan dio već postoji – dobit od ulaganja duljeg od dvije godine u Hrvatskoj ne podliježe oporezivanju.
Vrijeme je važnije od iznosa uplata
Uvriježeno je mišljenje da za investiranje za mirovinu trebaju veliki iznosi. Presudni su, međutim, dosljednost i vrijeme, resurs koji se ne može nadoknaditi naknadno. Vrijeme radi kroz mehanizam zvan složeno ukamaćivanje – koncept u kojem zarada s vremenom počinje stvarati novu zaradu. Efekt je slabo izražen na početku, ali nakon dva ili tri desetljeća većina prinosa može dolaziti upravo od ukamaćivanja.
Prema podacima NYU Sterna , indeks S&P 500 ostvario je u posljednjih 30 godina prosječno oko 10 posto godišnje. Ako se tim podacima poslužimo za ilustraciju investicije – uz takav prinos i uplatu od 100 eura mjesečno, tko krene s 25 godina kroz četiri desetljeća uplati 48.000 eura, a portfelj naraste na otprilike 632.000 eura.
Tko na isti način krene tek s 45 godina, kroz dva desetljeća uplati 24.000 eura i dođe do oko 75.000 eura. Tu iznimnu razliku u prinosu stvara vrijeme, a ne visina uplate, jer između ta dva ishoda stoji svega 24.000 eura razlike u uplatama. Riječ je o ilustrativnim izračunima koji služe prikazu efekta složene kamatne stope, a ne stvarnoj investiciji; prošli prinosi nisu jamstvo budućih.
Samostalno ili uz profesionalnu pomoć
Samostalno ulaganje na prvi pogled djeluje jednostavno, no u praksi traži ist…
Read the full article at Jutarnji list →
Croatia