NISU svi zahtjevni muškarci oduvijek bili takvi. Neki su kao dječaci bili dragi, osjećajni i puni ljubavi, no određena traumatična iskustva mogla su ih naučiti da potiskuju dijelove svoje osobnosti.
Doživljaji iz djetinjstva često oblikuju naše ponašanje u odrasloj dobi, a dječaci koji se suoče s nekim poteškoćama mogu te lekcije i očekivanja prenijeti i kasnije u život. To može utjecati na njihovo ponašanje i odnose s drugima, zbog čega je važno razumjeti korijene takvog ponašanja.
Rano odbijanje i strah od ranjivosti
Nakon puberteta dječaci počinju osjećati simpatije i žele izlaziti na spojeve. Biti odbijen može biti bolno, no to je normalan dio odrastanja. Ključno je kako okolina, pogotovo roditelji, podržava dječake nakon odbijanja. Roditelji im mogu pomoći tako što će im objasniti da odbijanje nije razlog za sram, niti umanjuje njihovu vrijednost ili muževnost, piše YourTango.
Mogu ih naučiti da poštuju tuđu odluku, prožive svoje razočaranje i nastave dalje bez okrivljavanja druge osobe. Bez takvog vodstva, neki dječaci mogu odrasti u muškarce koji se boje ranjivosti. Mogli bi postati toliko uplašeni od odbijanja da izbjegavaju povezivanje s osobom koja im se sviđa. Drugi mogu postati pretjerano kritični, ističući tuđe mane kako bi se zaštitili tako što će prvi odbiti potencijalnog partnera i izbjeći bol.
Maltretiranje kao okidač za aroganciju
Zlostavljanje u djetinjstvu može snažno utjecati na samopouzdanje. Dječaci se suočavaju s otvorenim maltretiranjem poput prijetnji i uvreda, ali i s prikrivenim, kao što je ismijavanje od strane prijatelja, isključivanje iz društva ili etiketiranje da su "preosjetljivi" kada pokažu osjećaje. To je posebno zbunjujuće kada ih povrijedi osoba koju smatraju prijateljem.
S vremenom dječak može početi sumnjati u vlastitu vrijednost i naučiti skrivati nesigurnost. Kao odrasli, ti muškarci često svoju duboku nesigurnost prikrivaju arogancijom ili pretjeranom kritičnošću. Iako je to obrambeni mehanizam, takvo ponašanje odbija druge i otežava održavanje prijateljstava i veza.
Zabrana plakanja koja tugu pretvara u bijes
Društvo često očekuje da muškarci budu čvrsti i ne pokazuju emocionalnu ranjivost, što se smatra slabošću. Zbog toga se mnogim dječacima odmalena govori da ne plaču. Kad roditelj reagira ljutnjom na dječakove suze, uči ga da su njegovi osjećaji nešto što treba sakriti. S vremenom se može početi sramiti plakanja, a taj sram prenosi se i u odraslu dob.
Muškarci koji su naučeni potiskivati emocije ne mogu ih se jednostavno riješiti. Tuga i drugi potisnuti osjećaji često izbijaju na površinu u obliku bijesa, što ih može navesti da se otresaju na voljene osobe i tako ih udaljavaju od sebe.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Nametnuto uvjerenje da briga o izgledu nije "muževna"
Dok se djevojčice obično potiče da brinu o svom izgledu, dječaci često ne dobivaju istu poruku. Mnogi usvoje stav da zanimanje za odjeću, njegu kože ili izgled općenito nije "muževno". Problem je što takav stav može dovesti do osuđivanja drugih muškaraca koji se trude oko svog izgleda.
Briga o koži nije samo pitanje ljepote, već i higijene. Dječaci koji vjeruju da je sramotno brinuti se o izgledu mogu kasnije kritizirati prijatelje koji to čine, stvarajući neugodu i ponavljajući isti obrazac srama vezan za osnovnu brigu o sebi.
Pritisak da se bave sportom umjesto vlastitim interesima
Roditelji ponekad tjeraju dječake da se bave sportom kako bi ih "očvrsnuli" ili usmjerili prema aktivnostima koje se smatraju muževnima, za razliku od kazališta ili umjetnosti. Kada rodne uloge diktiraju čime se dječaci smiju baviti, to ih može spriječiti da otkriju i slijede svoje stvarne strasti.
Muškarci odgojeni s uvjerenjem da je sport ključan dio muškog identiteta mogli bi smatrati druge interese nevažnima. To ih može učiniti zatvorenima za vrijednosti svega što nije povezano sa sportom i suziti im vidike.
Nedijagnosticirani ADHD i osjećaj da s njima nešto nije u redu
Kod dječaka se ADHD može očitovati kao hiperaktivnost, nemir i poteškoće s koncentracijom. Ako se takvo stanje ne dijagnosticira, dječak koji se bori s tim simptomima može početi misliti da s njim nešto suštinski nije u redu.
Uspoređujući se s vršnjacima, može postati samokritičan i sumnjati u svoju sposobnost da se promijeni. To može dovesti do toga da kada odraste odustane od rada na sebi, vjerujući da je jednostavno takav. Bez dijagnoze, podrške i alata za upravljanje svojim stanjem, takvi dječaci mogu zadržati navike koje otežavaju funkcioniranje u društvu.
Svađe roditelja kao model nezdravih veza
Djeca obraćaju pažnju na to kako se njihovi roditelji nose s međusobnim sukobima. Dječak koji odrasta uz roditelje koji se neprestano svađaju može povjerovati da je to normalan način funkcioniranja veza. Ako jedan roditelj redovito omalovažava drugog, dijete može usvojiti taj obrazac ponašanja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Kao muškarac, može omalovažavati partnericu, a da ne shvaća u potpunosti koliko je to štetno. Takva…
Read the full article at Index.hr →
Croatia