Uvijek u dugovima: zamka krivice i kako se izvući iz nje

Koncept krivice kao zamke, kako psihološke, tako i emocionalne, istražuje se kroz objektiv modernog života, crpeći iz književnosti, psihologije, neuroznanosti i filozofije. U romanu In the Hour Michaela Cunninghama, lik Laura Brown provodi cijelo jutro prepravljajući rođendansku tortu za koju nikada ne osjeća zadovoljstvo. Ono što se čini jednostavnim činom pečenja postaje metafora za osjećaj da je čovjekov život premalen.

Krivnja je jedna od najčešćih emocija u suvremenom iskustvu, ali je i dalje jedna od najmanje ispitanih. Psiholog Guillermo De Zan, autor Por amor al clan, opisuje krivnju kao internalizirano ogorčenje koje se vraća na sebe, sankcionirajući i kažnjavajući ne samo za pogrešne stvari, već i za stvari koje su ostavljene nedovršene. On je uspoređuje s emocijom koja se krije iza ponašanja s kojima se ne može povezati, samoizdaja, bespomoćnost, odgađanje ili čak odbijanje uživanja u životu. Prema De Zan-u, krivnja je često neizvjesna, skrivajući se u stavovima koji se ne odnose na njezinu prisutnost. Neuroznanost potvrđuje da odgovor mozga na krivnju slijedi određene obrasce.

Istraživanje koje je vodila Charlotte Hartley sa University College Londona otkrilo je da krivica aktivira i ventromedijalni prefrontalni korteks i amigdalnu s jednakim intenzitetom bilo da je greška stvarna ili zamišljena. Mozak ne razlikuje između pogrešnog ponašanja i vjerovanja da je moglo biti učinjeno drugačije, objašnjava Hartley. Ono što određuje snagu krivice nije objektivna ozbiljnost postupka, već postojeća uvjerenja osobe o tome što bi trebalo biti i što se mora učiniti. Filozof Flor Sichel, autor knjige Todas Las Exigencias Del Mundo, donosi citat pjesnice Adrienne Rich, koja krivicu smatra jednim od najmoćnijih oblika kontrole nad ženama.

De Zan identificira tri vrste krivnje koje zahtijevaju različite pristupe: naučenu krivnju, naslijeđenu krivnju i stečenu krivnju. Naučena krivnja proizlazi iz obiteljskih sustava i reagira na naredbe unutar njih. Naslijeđena krivnja nosi odgovornosti koje pripadaju drugima.

Prva vrsta, možda najrasprostranjenija i najmanje prepoznata, javlja se kada se netko osjeća krivim jer je izabrao put koji se razlikuje od onoga što sustav očekuje. Na primjer, ako nitko u obitelji nije studirao, postizanje diplome može dovesti do osjećaja krivice, iako se nije dogodilo nikakvo stvarno krivično djelo. Razlika između krivice i srama, o kojoj se dugo raspravlja u psihologiji, ima veći značaj nego što se čini.

Oni koji osjećaju da su u osnovi neispravni nemaju resurse za ispravljanje, dok oni koji prepoznaju određenu grešku imaju vrata koja mogu otvoriti. Krivnja na vozačevom sjedištu, odlučivanje pod težinom kajanja, osjeća se slično vožnji s uključenom ručnom kočnicom. Pitanje koje bi trebalo voditi svaku odluku zamagljeno je teretom žaljenja.