Umro je Dušan Vesić, bio je jedan od najvažnijih kroničara YU rocka

Dušan Vesić, jedan od najutjecajnijih hroničara jugoslavenske rock scene, umro je u dobi od 67 godina nakon duge borbe s ozbiljnom bolešću, prema prijateljima koji su objavili na Facebooku. Vesić je bio poznat po svojim knjigama o jugoslavenskoj rock sceni, dokumentarcima o rock glazbi i knjizi o Mira iz EKV. rs, Vesić je bio jedan od vodećih jugoslavenskih i srpskih hroničara rock kulture. "Organizirao je koncerte i radio kao izvršni producent na nekoliko rock i pop albuma.

Objavio je tri knjige o White Buttonu: "The Thieves Who Were Not Caught" (1985), "What Would You Give to Be in My Place" (2014), i "White Button - 40 Years" (sa Sinisa Skaricom, 2014). Napisao je knjige poput "Rebellion of the Children of Socialism", o prvoj generaciji New Wave bendova, biografiju White Button "What Would You Give to Be in My Place", i "Mira, As If It Were Once", priču o Mira Stefanoviću.

Bio je sudionik, insajder, kritičar i konačno najprecizniji arhivar kulturne ere čiji odjeki još uvijek odjekuju i danas. Pripadao je rijetkoj vrsti kronikarâ koji nisu gledali povijest s kasnijeg, sigurnog udaljenosti, nego su stajali u središtu kako se stvarala, bilježeći njene trijumfe i tragedije iz prve ruke. Vijest o njegovoj smrti potvrdila je dugogodišnja suradnica i prijateljica Sandra Rančić, čije su se oproštajne riječi uhvatile značaj Vesića za mnoge koje je dirnuo: "Nedostajat ću vam više od mojih roditelja.

"Njegov odlazak nije samo gubitak velikog autora, već i nestanak živog skladišta priča, anegdota i dubokog razumijevanja glazbe koja je definirala generacije. Rođen u Beogradu 1959. godine, Vesić je, kako je često volio spominjati, sanjao kao dijete da postane vozač tramvaja. Taj se san raspao u sudbonosnom lipnju 1972. godine u Tučepiju, kada je svjesno preusmjerio novac namijenjen za sladoled na kartu za koncert grupe Arte Pro, a glazba je postala njegova trajna fascinacija i životni poziv.

Iako je kasnije pokušao sebe kao glazbenika, sportska ozljeda ga je trajno odvojila od bubnjenja, usmjeravajući svoju energiju prema proučavanju fenomena jugoslavenske popularne glazbe. Kratko je studirao povijest, ali njegova prava škola bila je život same scene, od sviranja ploča na školskim plesovima do pisanja za ključne časopise za mlade koji su u to vrijeme bili jedini prozori u svijet rock kulture.

On nije bio samo novinar; postao je urednik za domaće scene u časopisima Rock i Pop Rock, što mu je dalo priliku izravno utjecati na tok scene, promovirajući nove bendove i ideje. Njegov je pristup bio totalni, uronjen u svijet o kojem je pisao. Vjerovao je, kako je kasnije priznao, da je ta blizina glazbenicima, pijenje s Bajaga ili članovima Discipline prije pisanja recenzija, ugrozila objektivnost, ali upravo mu je taj unutarnji položaj omogućio snimanje priča koje nitko drugi nije mogao.

Pjevao je kao prateći vokal na albumima Krvne Grupe i Plavi Orkestara, bio je izvršni producent i menadžer Marina Perazić, glazbeni producent benda Instant Karma i organizator koncerata. U jednom bizarnom, ali simboličnom poglavlju svoje biografije, čak je radio kao prodajni predstavnik za Sarajevo Disk, prodavajući izdanja Hanke Paldum i Vatrene Poljupce.

Njegova biografija "Što biste dali da ste na mom mjestu" smatra se najautoritativnijim i najopsežnijim izvještajem o White Buttonu. Njegova knjiga "Mira, kao da je jednom bila" odavala je počast Mira Stefanović, klavijaturistici Ekatarine Velike, ali je također branila njezin imidž i rad u vrijeme kada su je tabloidi vucali kroz blato, nudeći humani i činjenično portret umjesto senzacionalizma. "