Zemlja koja nije poznavala mir

Zemlja koja nije poznavala mir postala je simbol trajne borbe i kulturne otpornosti, prema dr. Mujibu Abidu, znanstveniku čije refleksije opisuju složenu interakciju političkih previranja i duhovne tradicije u Afganistanu.

Dok se Afganistan priprema za obilježavanje Dana neovisnosti, Abid tvrdi da prava snaga zemlje leži u njegovoj predmoderni duhovnoj baštini, posebice sufijskim tradicijama koje su dugo cvjetale u ruralnim zajednicama.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća definiran je usponom marksističko-lenjinističkih pokreta, što je dovelo do široko rasprostranjenog nasilja i nestabilnosti. U sljedećem desetljeću, talibani su se pojavili kao dominantna snaga, provodeći strogu interpretaciju islama koja je otuđivala mnoge Afganistance. Dolazak zapadnih trupa 2001. godine donio je nove izazove, s politikama i vrijednostima koje se doživljavaju kao nametljive i nespojive s lokalnim običajima.

Središte Abidova argumenta je ideja da je afganistansko društvo uvijek bilo duboko ukorijenjeno u organskom obliku duhovnosti, koji je prethodio modernim političkim pokretima i utemeljen je na stoljećima starim sufijskim tradicijama. Naglašava da ove tradicije, umjesto da budu alati otpora ili podložnosti, nude put ka unutarnjem miru i zajedničkoj harmoniji. Sufizam, objašnjava, karakteriše njegov fokus na osobni duhovni rast, mistični uvid i duboku vezu s božanskim. Za razliku od krutih dogmi koje promovišu političke frakcije, sufijska učenja potiču introspekciju, suosjećanje i holističko razumijevanje postojanja.

Ovaj pristup, tvrdi Abid, omogućio je mnogim Afganistancima da zadrže osjećaj kontinuiteta unatoč poremećajima uzrokovanim ratom i stranom vladavinom. Abid se oslanja na osobne uspomene kako bi ilustrirao ovu točku. Sjeća se odanosti svog djeda, koji je redovito recitirao Dalāil al-Khayrāt, poštovanu zbirku molitvi i vrlina. Njegova baka, u međuvremenu, bila je odani sljedbenik svetišta Shah Samad Pir Yakhpush, mjesta povezano s lokalnim sufijskim svetim. Čak je njegovo rano obrazovanje u selu bilo prožeto poezijom Hafiz, perzijskog pjesnika iz 14. stoljeća poznatog po liričkom istraživanju ljubavi i duhovnosti.

To iskustvo, kaže on, pomoglo je oblikovati njegovo gledište da prava vjera ne leži u političkoj odanosti, nego u dubljem, intuitivnijem odnosu s božanskim. On dalje napominje da je sufijska tradicija ostala otporna jer se ne oslanja na institucionalnu moć ili politički autoritet. Umjesto toga, ona cvjeta u neformalnim okruženjima, obiteljskim okupljanjima, seoskim festivalima, tihim trenucima razmišljanja. Ova decentralizirana priroda otežava vladama ili vanjskim akterima da je kontrolišu ili cooptuju. Kao rezultat toga, sufizam nastavlja služiti kao ujedinjujuća snaga među Afganistancima, nudeći protivtegu podijeljenim narativima koje promoviraju konkurentske političke skupine.

Gledajući u budućnost, Abid izražava nadu da će buduće generacije nastaviti crpiti inspiraciju iz tih drevnih tradicija. On navodi djela pjesnika poput Farida ud-Din Attara, Rumija i Bedil Dehlavija kao primjere književnog i duhovnog bogatstva koje može voditi afganistanski narod prema ozdravljenju i obnavljanju. Za njega putovanje natrag u autentičniji oblik islama nije samo nostalgična vježba, to je nužan korak prema vraćanju dostojanstva, stabilnosti i značenja u naciji koja je toliko izdržala.