Izbjegli šiiti u južnom Libanonu strahuju od povratka starih podjela

Južni Libanon stoji kao ožiljak krajobraza gdje se odjeke rata odjekuju kroz ruševine nekada cvjetajućih zajednica. Za raseljene šiitske stanovnike, povratak u svoje rodne domove nije samo stvar obnove, već suočavanja s spektrom obnovljene sektaške podjele. U razbijenim ostacima sela poput Dibbine, gdje bodljikava žica označava granice onoga što je nekada bio život, bol raseljavanja povećava se strahom da će se stare rane ponovno otvoriti. Ova situacija nastaje usred tekućih neprijateljstava u kojima su uključene izraelske snage i Hezbolah koji podržava Iran, a prisutnost posljednjeg u južnom Libanonu podstiče kompleksnu mrežu regionalnih napetosti.

Izraelske vojne operacije dovele su do prisilnog raseljavanja stanovništva s većinskim šiitskim stanovništvom, uz naredbe izdane pod krinkom sigurnosnih zabrinutosti. Ove direktive, prema izvještajima, učinkovito su stvorile zone u kojima je šiitskim stanovnicima zabranjeno vraćanje, dok su drugim vjerskim skupinama, kao što su kršćani i suniti, dozvoljeno ostati.

Učinak je opipljiv u svakodnevnom životu pogođenih, kao što je ilustrirao Milia el-Sheikh, čiji su pokušaji da posjeti svoju prijateljicu u obližnjem gradu s kršćanskom većinom zasjenjeni surovom stvarnošću njenog izgubljenog doma i neizvjesnosti budućnosti.

Akcije izraelske vojske nisu prošle nezapažene od strane međunarodnih organizacija za ljudska prava. Amnesty International je podigao ozbiljne optužbe u vezi s ponašanjem izraelskih snaga u južnom Libanonu, sugerišući da ponavljajuća upotreba naredbi za masovnu evakuaciju predstavlja kršenje međunarodnog humanitarnog prava.

Njihove istrage otkrivaju značajan porast u učestalosti i opsegu takvih naloga, što ukazuje na širi obrazac raseljavanja koji utječe na sve veći broj stanovnika u većim područjima regije.

Kao odgovor na te optužbe, izraelska vojska je tvrdila da su njezini postupci opravdani i potrebni za nacionalnu obranu.Tvrdi da naređenja o evakuaciji nisu obvezna, već savjetodavna "upozorenja" namijenjena zaštiti civila od neposredne opasnosti.

Tvrdnja vojske da ne postoji zabrana libanonskim civilima da se vrate u svoje domove u oštrom je kontrastu s praktičnom stvarnošću s kojom se suočavaju oni koji pokušavaju vratiti svoju imovinu, posebno s obzirom na kontinuiranu prisutnost izraelskih snaga u tom području.

Geopolitički krajolik koji okružuje ovaj sukob dodatno je kompliciran nedavnim razvojem u odnosima između Irana i SAD-a. Unatoč predloženom sporazumu o prekidu vatre koji uključuje Liban, Izrael je pokazao namjeru da zadrži vojnu prisutnost u južnim regijama zemlje.

Kako se sukob nastavlja razvijati, sudbina raseljenih zajednica visi u ravnoteži. S perspektivom produžene okupacije koja se nadvija nad južnim Libanonom, izazovi s kojima se suočavaju oni koji se žele vratiti u svoje domove vjerojatno će se nastaviti. Međunarodna zajednica pažljivo promatra, nadajući se rješenju koje poštuje prava svih pogođenih populacija dok se bavi temeljnim uzrocima sukoba. Put naprijed ostaje nesiguran, ali glasovi onih koji su uhvaćeni u unakrsnoj vatri odjekuju hitnu potrebu za mirom i pomirenjem u regiji koja se još uvijek bori s s sjenkama svoje prošlosti.