Rade Šerbedžija, Lear i njegovo kraljevstvo, trovano olovom i antimonom

Rade Šerbedžija je predstavio Kralja Leara, a glavne glumce su se našli u olovu i antimonu, a završio je u vrijeme kada je ušao u stvarne godine Leara, a kada je Hrvatska, osobnim otrovima i poljupcima okruga, sa čašama vode i olovom odjeće, postala identična njegovom kraljevstvu.

Za razliku od drugih vladara svoje ere, koji su junački pali u bitci ili poginuli u križarskim ratovima, dvorskim intrigama ili izdajstvu prijatelja, kralj Lear je ostao do samog kraja. Njegova smrt je bila dvostruka: kolaps njegovog uma i duha poklopio se s raspadom njegovog kraljevstva. U tom smislu, velika carstva ne završavaju vanjskim silama, već erozijom svojih unutarnjih temelja, odjekujući sudbinu svojih vladara. U svijetu bez Boga, pod praznim nebom sjevernog Sredozemlja, na kraju jednog otrovanog ljeta, predstava kralja Leara i raspadajuće kraljevstvo koje prikazuje ne pruža ni mudrost ni utjehu.

Tekst, kako po temi, tako i po izvedbi, stoji kao jedno od Shakespeareovih najsuvremenijih djela. Teško je zamisliti koje su misli i emocije ispunile publiku u Globe Theatreu tijekom nekih od najranijih predstava u sedamnaestom stoljeću.

Izbor takvih elemenata odražavao je namjerni pokušaj odražavanja psihološkog i fizičkog propadanja prikazanog u predstavi. Režiser, poznat po svom inovativnom pristupu klasičnim tekstovima, suočio se s velikim izazovima u oživljavanju Shakespearove tragedije u suvremenom kontekstu. Kritičari su primijetili da je, iako je insceniranje bilo vizualno upečatljivo, emocionalna dubina predstave varirala. Neki su pohvalili sirovi intenzitet glume, posebice u scenama koje uključuju Learov pad u ludilo, dok su drugi dovodili u pitanje djelotvornost određenih vizualnih metafora koje se koriste za predstavljanje propadanja kraljevstva.

Iako su mnogi cijenili hrabre umjetničke izbore, drugi su smatrali da se veliko oslanjanje na simboličke rekvizite umanjuje suptilnosti dijaloga. Unatoč tim kritikama, predstava je privukla veliku publiku, uspoređujući se s klasičnim kazališnim iskustvima.

Hoće li publika nastaviti prihvaćati produkcije koje osporavaju tradicionalne interpretacije, ili će doći do preokreta prema konvencionalnijoj insceniranju? Za sada, pozornica ostaje tiha, osim za odjeke predstave koja je nastojala uhvatiti suštinu vječne tragedije.