Četiri godine i šest mjeseci prošlo je od početka trodnevne specijalne operacije Rusije u Ukrajini, što je označilo ključni trenutak u modernom ratovanju. U početku je predsjednik Vladimir Putin opisao kao brzu kampanju usmjerenu na izolaciju Kijeva, zauzimanje ključne infrastrukture kao što je aerodrom Hostomel i uspostavljanje logističkih čvorišta za blokadu ukrajinskog glavnog grada, invazija je brzo spiralovala izvan svog prvobitnog opsega. Ono što je nekad bio proračunati vojni manevar evoluiralo je u produženi sukob s neočekivanim posljedicama, daleko nadmašujući čak i najpesimističnije prognoze ruskih dužnosnika.
U posljednjih tjedana, ukrajinski bespilotne letjelice i rakete dugog dometa nanijeli su značajnu štetu ruskim energetskim i logističkim mrežama duboko unutar svoje teritorije. Kao rezultat toga, nestašica goriva postala je rutinska u nekoliko regija, s rafinerijama koje goriju i lukama koje se bore za održavanje operacija. Ovi su napadi ciljali takozvanu "sjenku flotu", tankerima koji se koriste za zaobilaženje zapadnih sankcija, dok su istodobno ometali kritične lance opskrbe. Unatoč tim napadima, frontne linije ostaju uglavnom nepromijenjene, a ukrajinske snage nisu imale većih proboja.
Generalni časnici koji su obećali brz napredak Putinu umjesto toga svjedočili su da je njegova vojska pretrpjela teške gubitke, često uzimajući kontrolu nad malim naseljima koje ruska propaganda prikazuje kao čudesne pobjede. U međuvremenu, uspjesi ukrajinske vojske, koji su kumulativno oslobodili gotovo 700 kvadratnih kilometara okupirane zemlje u posljednjih nekoliko mjeseci, ostaju nedovoljno prijavljeni ili umanjivani u službenim pričama.
Umesto toga, on sve više naglašava zaštitu etničkih Rusa i potpunu okupaciju Donbasa, nazivajući ga povijesno ruskom teritorijom. Međutim, tempo teritorijalnih dobitaka ruskih snaga sugerira da bi postizanje ovog cilja moglo potrajati godinama, pa čak i desetljećima. Unatoč tome, agresivni ton medija pod kontrolom Kremlja nastavlja implicirati da je pravi cilj rata daleko izvan Donbasa, koristeći tvrdnje da se bori za rusko govoreće stanovništvo kao veo za prikrivanje širih imperijalnih ambicija.
Kako se parlamentarni izbori približavaju za manje od mjesec dana, priča o ruskoj nepobjedivosti koja je nekada dominirala domaćim diskursom počinje se raspadanjem. Vidljivi znakovi pritiska na rusku ekonomiju, kao što su dugi redovi na benzinskim pumpama, smanjenje dohotka kućanstava i rašireni nemiri, sve je teže ignorirati. Kao odgovor, ruske vlasti su se češće okrenule taktici ciljanja civilne infrastrukture, posebno u Kijevu, koristeći balističke rakete kako bi skrenule pažnju s rastuće unutarnje krize.
Međutim, ovi su napadi imali različite rezultate, jer je ukrajinska obrana, iako ograničena, uspjela neutralizirati neke od njih. Jedan značajan incident dogodio se u nedjelju, kada su ukrajinske bespilotne letjelice i rakete dugog dometa uništili logistički centar u gradu Koledino, otprilike 30 kilometara izvan Moskve.
Nasuprot tome, ukrajinska raketna paljba namjerno je usmjerena na vojno-energetske komplekse, iako se civilne žrtve i dalje događaju, iako s većom preciznošću. Ekonomski izazovi s kojima se suočava Rusija jednako su ozbiljni. Iako vlada tvrdi da upravlja povećanjem odbrambene potrošnje i povećanjem proizvodnje u vojnom sektoru, temeljna slabost gospodarstva se nastavlja. Oslanjanje na smanjenu radnu snagu i rigidnu industrijsku strukturu dovelo je do neefikasnosti i uska grla, dodatno komplicirajući napore za održavanje ratnih napora.
Kako sukob ulazi u svoju petu godinu, jaz između ruskih javnih tvrdnji i stvarnosti na terenu nastavlja se širi, što dovodi u pitanje održivost trenutne strategije.
★
Neka vijesti ostanu poštene.
ObjectiveNews financiraju čitatelji i bez oglasa je – pristranost vam pokazujemo, ne skrivamo. Podržite neovisno novinarstvo za 4 €/mjesec.
Postani podupiratelj
Slovenia
