U slikama: Povratak na prosvjed i nasilje 17. listopada

Francusku su 17. listopada 2026. potresli rasprostranjeni nemiri, jer su protesti protiv rastućih troškova života postali nasilni u gradovima diljem zemlje. Demonstranti su se sukobili s policijom, što je dovelo do velike štete na imovini, pljačke i ozljeda civila i osoblja sigurnosti. Taj je dan obilježio jednu od najintenzivnijih epizoda građanskih nemira u novijoj francuskoj povijesti. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, gotovo 1.000 policajaca i žandarmi je ozlijeđeno tijekom demonstracija, uključujući sedam koji su pretrpjeli teške ozljede.

Samo u Parizu je nakon nasilja uhapšeno više od 500 osoba, a mnoge su optužene za krađu, vandalizam ili sudjelovanje u nezakonitim skupovima. Razmjer razaranja bio je ogroman, s povijesnim zgradama pretvorenima u pepeo, trgovinskim ustanovama opljačkanim i oštećenom javnom infrastrukturom. U Limogesu je gradska vijećnica, zgrada iz 19. stoljeća, zapaljena i djelomično se srušila pod težinom plamena. U Lyonu, turistički ured na Place Bellecouru namjerno je zapaljen, dok je u Bordeauxu, rezidencija prefekture pretrpjela značajnu štetu. U Marseilleu su prosvjednici provalili u gradsku vijećnicu i napali policijsku stanicu.

Širom zemlje, požari su izbili na više mjesta, često potaknuti organiziranim grupama koje koriste Molotov koktele i druge zapaljive naprave. Nasilje je eskaliralo tijekom dana, a sukobi su dostigli vrhunac poslijepodne i nastavili se do noći. Na Trgu Republike u Parizu, gusti oblakovi suzavaca pomiješani su s dimom iz spaljenih vozila i kamiona. U Clermont-Ferrandu, tisuće prosvjednika okupilo se, što je rezultiralo brojnim činovima vandalizma, uključujući grafiti na javnim spomenicima i oštećenje tramvajske mreže. U Saint-Étienneu je jedan 17-godišnji dječak izgubio ruku nakon što ga je pogodila eksplozivna naprava koju je ispalila policija.

Vlada je brzo reagirala i najavila čvrst pravni stav protiv počinitelja. Ministar pravde Gerald Darmanin naredio je tužiteljima da pokrenu pravne radnje protiv onih odgovornih za "bez presedana nasilja u gradovima", naglašavajući potrebu za odgovornost. Više od 1.800 osoba je uhapšeno u cijeloj zemlji, a više od 500 osoba je stavljeno u pritvor zbog prekršaja koji se kreću od krađe do posjedovanja eksploziva. Nekoliko osumnjičenih je povezano s napadima u blizini zatvora de la Santé u južnom Parizu, gdje je navodno bio ispaljen vatromet prema zatvorenicima. Očekuje se da će ekonomska šteta od nemira biti značajna.

Dužnosnici su upozorili da će troškovi popravaka i štete iznositi stotine milijuna eura. Osnovana je krizna radna skupina za rješavanje financijskog utjecaja, s naglaskom na trgovinu, osiguranje i pravne postupke. Gradonačelnici većih gradova, uključujući Pariz, Lyon, Marseille i Limoges, pozvali su na snažnije obveze nacionalne vlade kako bi se spriječili budući incidenti. Protesti su potekli iz studenata koji su vodili demonstracije protiv pogoršanja uvjeta u školama, koje su trajale tjednima. Međutim, pokret se brzo proširio izvan obrazovnih briga, privlačeći članove sindikata, poljoprivrednike i bivše aktiviste Žutih prsluka.

Te su skupine dijele zajedničke pritužbe povezane s cijenom života i budućnošću javnih usluga. Neki analitičari su primjetili paralele s prošlim pokretima, kao što su prosvjedi Žutih prsluka, što ukazuje na šire društveno nezadovoljstvo. Unatoč nasilju, neki su glasovi pozvali na razmišljanje i razumijevanje. Otac Pierre Vivarès, župni svećenik u Parizu i kapelan policije, naglasio je potrebu da se humaniziraju pogledi kako na prosvjednike, tako i na one koji provode zakon.

Priznao je prisutnost anarhističkih grupa poznatih kao crni blokovi, koji se obično bave sukobima s vlastima, ali je istaknuo kako su im se ovaj put pljačkaši pridružili u velikom broju, pretvarajući društvene demonstracije u sistemski čin pljačke. Dok se zemlja bori s posljedicama, vlada se suočava sa sve većim pritiskom da se pozabavi uzrocima nemira. S visokim napetostima i potencijalom za daljnje poremećaje, sljedeći će dani testirati otpornost francuskog društva i njegovu sposobnost da pronađe zajednički jezik usred produbljivanja podjela.