U članku se raspravlja o političkim implikacijama marokanskih zahtjeva za Ceutu i Melilu tijekom izborne kampanje, naglašavajući kako je ovo pitanje postalo središnju točku nacionalističkog osjećaja. Napominje se da su tri ministra potvrdila povijesna prava Maroka na ova područja i pozvala na izravni dijalog s Španjolskom prije mogućeg povratka Maroka. Situacija je pojačala nacionalistička osjećanja i mobilizirala stanovništvo, što je možda služilo kao odvlačenje pažnje od negativnog međunarodnog imidža uzrokovanog slikama uznemirenih mladih migranata koji prelaze Tarajal. U članku se tvrdi da je marokanska vanjska politika pod isključivom vlašću kralja i da se nacionalizam koristi kao alat za održavanje režima usred društvenih nemira, nezadovoljstva mladih, visoke stope nezaposlenosti i raširenih navodnih korupcija.
Procjena pristranosti (Progresivno): Članak prikazuje marokanski nacionalizam kao strateški potez vladajućeg režima da zadrži vlast usred društvenih izazova, što sugerira kritički pogled na trenutnu vladu i njeno rješavanje unutarnjih pitanja.



