Predviđam pobunu.

Širom Europe i šire, masovni prosvjedi su izbili u posljednjih nekoliko tjedana, vođeni porastom životnih troškova, ekonomskim poteškoćama i nezadovoljstvom političkim vođstvom. Demonstracije su se pretvorile u sukobe u zemljama kao što su Francuska, Italija, Belgija, Albanija i Argentina, gdje građani izražavaju frustraciju zbog mjera štednje, nejednakosti i navodne nepažnje vlade. U Francuskoj, studenti su u početku vodili prosvjede protiv loših školskih uvjeta, ali se pokret od tada proširio na radnike i šire društvene pritužbe.

Prosvjednici su izašli na ulice tražeći bolje javne usluge, veće plaće, i kraj politika za koje vjeruju da favoriziraju financijske elite. U Italiji, prosvjedi su potaknuti rastućim troškovima života i rastućom frustracijom prema krajnje desničarskoj vladi pod premijerom Giorgijom Melonijem. Slični nemiri uočeni su u gradovima kao što je Milano, gdje su demonstracije pretvorile u nasilje. U međuvremenu, u Albaniji, studenti su vodili velike demonstracije protiv premijera Edija Rame, optužujući ga da je prodao državnu zemlju američkim milijarderima Jaredu Kushneru i Ivanki Trump.

U Belgiji su radnici i studenti protestirali protiv rezova u obrazovanju i javnim uslugama, dok su u Indiji pokreti predvođeni mladima izazvali promjene u izbornom popisu s ciljem osiguravanja snaga premijera Narendre Modija. Argentina je također doživjela značajne nemire, s mirnim demonstracijama protiv mjera štednje predsjednika Javiera Mileija koje su se pretvorile u haotične sukobe u kojima su sudjelovali suzavac i vodeni topovi u blizini zgrade Kongresa. Jedna od ikoničnih slika iz tih prosvjeda bila je slika mlade argentinske žene koja maše nacionalnom zastavom dok se suprotstavlja vodnom topu, simbolički izazivajući Mileija i njegovu ekstremnu nacionalističku retoriku.

Val protesta odražava zajednički osjećaj na svim kontinentima: život postaje sve skuplji i teži za mnoge. U Španjolskoj, stotine tisuća ljudi okupile su se u Madridu i drugim gradovima kako bi prosvjedovale protiv stambene krize, dok su u Portugalu građani zahtijevali hitnu akciju od svoje vlade usred pogoršanja životnih uvjeta i stagnacije plaća. Prema filozofkinji i sociologinji dr. Renati Salecl, temeljni uzroci ovih nemira ukorijenjeni su u sve dubljoj nejednakosti, ratu, nedostatku budućih perspektiva, klimatskim promjenama, političkoj polarizaciji i porastu autoritarizma.

Ona je napomenula da odgovori na te izazove spadaju u dvije kategorije: jedna uključuje povlačenje iz javnog života, s nekim ljudima koji prestaju glasati zbog razočaranja ili nedostatka održivih kandidata. Drugi odgovor je bijes, koji je opisala kao snažnu silu koja tjera pojedince da izađu na ulice i pruže otpor. Salecl je naglasio da bijes nije u osnovi negativan, već često signalizira da nešto ozbiljno nije u redu. Međutim, upozorila je da populistički političari mogu iskoristiti taj bijes usmjeravajući ga na određene skupine, obično one koji su ranjiviji ili marginalizirani. Ta taktika sklanja pozornost s temeljnog problema koji pokreće prosvjede.

U Francuskoj, javna pažnja se pomjerila s razloga iza protesta na slučajeve nasilja, krađe iz trgovina i oštećenja imovine tijekom demonstracija. Najmanje 150 policajaca je ozlijeđeno, a oko 2.000 ljudi je uhićeno. Slični sukobi dogodili su se u Belgiji, Albaniji i Italiji, gdje su se prosvjednici sukobljavali s policijom. Salecl je izrazio zabrinutost da bi mirni prosvjedi mogli brzo prerasti u široko rasprostranjeno uništavanje privatne imovine, posebno među onima na margini društva ili uključenim u kriminalne aktivnosti. Kako napetosti nastavljaju rasti, vlade se suočavaju s sve većim pritiskom da riješe temeljne uzroke nezadovoljstva javnosti.

Da li će ovi prosvjedi dovesti do značajnih promjena politike ili daljnje nestabilnosti ostaje neizvjesno. Jasno je da se glasovi milijuna ljudi čuju, a svijet gleda.