Ankica Škrtić osvojila je svoju prvu trku bosu 1946. godine, trenutak koji je postao simbol složene interakcije između sporta, politike i rodne ravnopravnosti u komunističkoj Jugoslaviji.
Ta su postignuća proslavljena u tisku kao simboli društvene mobilnosti i osnaživanja žena, priče koje je Komunistička partija izmislila kako bi pokazala prednosti svoje ideologije.
Žene su posebno potičane da sudjeluju u masovnim sportskim programima, koji su bili oblikovani kao prilike za osobni napredak unutar sustava koji je inače ograničavao njihovu ulogu u javnom životu.
Država je također nastojala usklađivati se s globalnim trendovima, osobito sovjetskim utjecajem, koji je naglašavao i tjelesno zdravlje i ravnopravnost spolova. Jedan takav primjer dolazi iz Bosne, gdje je mlada žena po imenu Šemsa sudjelovala u štafeti za proslavu rođendana Josip Broz Tito. Šemsa, muslimanka, navodno je uklonila maramu tijekom utrke, što je bio simboličan čin prkosa protiv vjerskih tradicija koje su ograničavale sudjelovanje žena u sportu.
Mediji su pohvalili Šemsajeve akcije kao dokaz uspjeha revolucije u promicanju ženskih prava, čak i kad su vjerski vođe ostali skeptični. Unatoč tim naporima, težnja za rodnom ravnopravnošću u sportu suočila se s ograničenjima. Dok je država odredila kvote za žene u određenim disciplinama, kao što je trčanje preko zemlje, stope sudjelovanja ostale su niske.
Ove brojke ukazuju na to da, iako je država imala za cilj povećati sudjelovanje žena, strukturne barijere su se nastavile. Ideološka osnova ove politike bila je jasna. Komunistička partija je gledala na sport kao sredstvo za poticanje jedinstva i discipline, vrijednosti koje su ključne za održavanje kontrole nad fragmentiranom nacijom. U isto vrijeme, koristila je uspjehe pojedinih sportaša, osobito žena, kako bi projektirala sliku napretka i modernosti. Međutim, stvarnost je bila više nijansirana. Mnogi sportovi u kojima dominiraju muškarci, poput nogometa i boksa, ostali su zabranjeni ženama, često navodeći zabrinutost zbog zdravstvenih rizika.
Religijske vlasti su se također opirale nekim aspektima državnog programa, naglašavajući stalnu napetost između sekularnih ideala i tradicionalnih uvjerenja. Ove dinamike odražavaju širi uzorak u poslijeratnoj Europi, gdje su politički pokreti nastojali preoblikovati društvene norme kroz kulturne institucije poput sporta. Priče žena poput Škrtića i Šemse nisu bile samo o sportskim postignućima, bile su o identitetu, otporu i borbi za autonomiju. Kako su desetljeća prolazila, ovi narativi su nastavili evoluirati, oblikovani i unutarnjim pritiscima i vanjskim utjecajima.
Danas, naslijeđe tog razdoblja ostaje vidljivo u raspravama o spolu i sportu, nudeći jedinstvenu leću kroz koju se ispituje presjek politike, kulture i osobnog djelovanja.
★
Neka vijesti ostanu poštene.
ObjectiveNews financiraju čitatelji i bez oglasa je – pristranost vam pokazujemo, ne skrivamo. Podržite neovisno novinarstvo za 4 €/mjesec.
Postani podupiratelj
Germany
