Pohvala za isključivanje

Novi filozofski i kulturni pokret pojavio se kao odgovor na sveprisutni utjecaj digitalne povezanosti, a kritičari tvrde da je hiperpovezanost postala oblik egzistencijalnog preživljavanja i otpora.

Pojam hiperodlučenosti stekao je traction kroz rad filozofa Byung-Chul Han, koji je skovao izraz "vrijeme bez mirisa" kako bi opisao kako sadašnji trenutak, u kojem dominiraju ekrani i trenutna komunikacija, nema narativnu kontinuitet. On tvrdi da je ova vrsta vremena lišena povijesti ili mašte, smanjujući postojanje na niz fragmentiranih, neposrednih iskustava. Slično tome, francuski mislilac Éric Sadin odnosi se na "silikonizaciju svijeta", naglašavajući kako tehnologija sve više diktira naše odluke umjesto da nas samo informira, ostavljajući malo prostora za individualni izbor ili razmišljanje.

Ova kritika je dodatno istražena u knjizi Hipnocracia, koju je napisao imaginarni autor po imenu Jianwei Xun, čiji je identitet zapravo pripisan talijanskom piscu Andrea Colamedici. Knjiga, izrađena uz dvije umjetne inteligencije, predstavlja distopijsku viziju kolektivne hipnoze pod krinkom udobnosti i učinkovitosti.

Kritičari tvrde da polirana estetika modernog života, utjelovljena u elegantnim uređajima i neprimjerenim sučelima, potiče pasivno prihvaćanje stvarnosti. Umjetna inteligencija, posebno, nudi minimalni otpor našim osjetljivostima vođenim podacima, što mnoge dovodi do toga da se bave njome na načine koji graniče s tehnolatrijom. Ovaj trend izaziva zabrinutost zbog erozije kritičkog razmišljanja i sve većeg oslanjanja na sustave koji diktiraju izbore bez pružanja opravdanja ili svrhe.

Ipak, unutar ovog paradoksa leži potencijalno rješenje: ideja da odvojenost može otvoriti vrata dubljim oblicima komunikacije i zajednice. Za razliku od tradicionalnih oblika otpora, koji često zahtijevaju otvorenu akciju ili žrtvu, hiperodvojenost ne zahtijeva ništa više od malih djela prkosa, poput obroka koji nije prekinut obavijestima, šetnje bez slušalica ili razgovora koji se može prirodno odvijati bez pritiska vremenskih ograničenja. Ovi trenuci odvojenosti, iako naizgled maleni, nude odlaganje od neumoljivog pregleda algoritama i struktura moći koje podržavaju.

Oni omogućuju povratak u prošlost, koja pruža kontekst i razumijevanje, te mogućnost zamisli budućnosti slobodne od ograničenja postojećih sustava. Kako ove prakse postaju sve češće, dovode u pitanje pretpostavku da je stalna povezanost ne samo nužna, nego i poželjna.

Međutim, njegova pojava naglašava ključnu raspravu o ulozi tehnologije u oblikovanju ljudskog iskustva i potrebi za ravnotežom između povezanosti i isključenosti u sve više digitaliziranom svijetu.