Krug koji smo izabrali

Nedavni porast u stvarnom svijetu izazvao je obnovljeno zanimanje za simboličke i etičke okvire koji su nekada vodili ljudske sukobe. Od Guantanamo zaliva do tekućih ratova u Afganistanu, Iraku, Iranu, Gazi, Ukrajini, Sudanu i Sahelu, suvremeni ratovanje sve više napušta strukturirane kodove antike u korist vječnih izvanrednih stanja. Ovi sukobi, vođeni vođama poput Donalda Trumpa, Benjamina Netanyahua i Vladimira Putina, zamijenili su međunarodno pravo logikom sile prerušene kao nužnost.

Retorika sigurnosti postala je krajnje opravdanje, omogućavajući vladama da obustave pravnu zaštitu, bombardiraju civilno stanovništvo, kriminaliziraju disidente i raseljavaju milijune, sve pod nejasnom prijetnjom neodređenog neprijatelja.

Suvremeni sukobi se vode bez jasnih ciljeva, često uokvireni kao egzistencijalne prijetnje koje zahtijevaju potpuno uništenje, a ne pregovaračko rješenje. Rezultat je krajobraz u kojem je pravda suspendirana, a sam pojam odgovornosti potkopan. Filozofska tradicija nudi kontrapunkt ovoj stvarnosti. U Dante Alighierijevoj Božanskoj komediji, pakao nije samo mjesto kazne, već duboko istraživanje moralnog neuspjeha.

Dante ne zamrzava gnjev, već izdaju, sugerišući da najteži grijeh nije sam čin, nego tiho kršenje obećanja, zakona i prava. Ova ideja odjekuje u grčkoj mitologiji, gdje Odisej putuje kroz svoju unutarnju tamu, suočavajući se s iskušenjem, ponosom i konfuzijom prije nego što se preobrazi. Njegovo putovanje je jedno od bolnog samotkrivanja, lekcija o suzdržavanju i odgovornosti. Španjolska kultura, naslijedivši ove tradicije, razvila je svoju moralnu arhitekturu. Španjolska barokna era, pod utjecajem likova poput Queveda i Calderona, naglasila je mogućnost priznate krivice i zaradjenog oproštenja.

Calderón je napisao: "Sni su snovi, ali Sigismundovo buđenje simbolizira etičko ponovno rođenje: samo oni koji prepoznaju svoju sposobnost da nanesu štetu mogu pravedno vladati". Prema ovom gledištu, pakao nije samo kazneni, već je i ogledalo koje odražava potrebu za pokajanjem i iskupljenjem.

Tamo gdje nema čistilišta, postoji ili vječna osuda ili apsolutna nevinost; tamo gdje postoji, postoji treći prostor, životni uvjet, kako ga je opisao papa Ivan Pavao II, gdje krivnja postaje odgovornost, a odgovornost vodi popravku. Ovaj prostor je zajednički, vidljiv i transformativan, odbacujući tajnost i amnestiju u korist kolektivnog izlječenja. Ipak, u suvremenim vremenima, sa zakonima nekažnjivosti i dogovorenim naseljima, ovaj model je u velikoj mjeri zaboravljen. Današnji svijet, oblikovan od strane vođa koji daju prednost moći nad načelima, izgradio je pravi pakao bez prostora za čistilište. Ratovi se ne vode za rješenje, već za uništenje.

Jezik sigurnosti postao je krajnji izgovor, omogućavajući suspenziju prava, ciljanje civila i suzbijanje opozicije. Kako se stari trik iznimne države normalizira, vladavina prava postaje nebitna. U tom kontekstu, lekcije iz prošlosti, priznanja, odgovornosti i pomirenja, hitnije su nego ikad.