Oni brinu o petero udomljene djece: Kad vidiš dijete koje nije govorilo, a sada priča i ide u školu, to nam je nagrada

Diana Hochberg, 70-godišnjakinja iz Floride, više od polovice svog života vjerovala je da joj je majka umrla kada je bila dijete. Međutim, tijekom jedne večeri u travnju 1993. godine, njen obiteljski prijatelj Manny je postavio pitanje koje je potpuno promijenilo njezin život. Tijekom večere, koju je provodila sa sinom Davidom i Mannyjem, koji je često posjećivao njen dom, prisjećali su se svojih starih uspomena.

Najprije nisam razumjela o čemu Manny govori, ali brzo sam shvatila da je iza njezina cijelog života bilo puno mračnih priča. "Na trenutak sam pomislila da sam pogrešno čula", rekla je. "Rekla sam da mi je žao što nikad nisam upoznala svoju majku, što me zbunilo. Preminula sam kad sam imala 10 godina, a onda mi je lice preplavila sramota. Nisam razumjela o čemu govori kad me pitao želim li pomoć da pronađem. Čula sam se tresti".

Diana je odmah nazvala brata i saznala istinu. Brat joj je preporučio da pogleda svoju rodnu listu, što je potpuno promijenilo njezin život. Kada je pronašla rodnu listu, ustanovila je da je posjedovala. Uz to, otkrila je da je vjerojatno kao novorođenče završila na crnom tržištu beba. "Znati da je posjedovala bilo je jedno. Ali saznati da postoje stvarni rodni zapisi bilo je nešto sasvim drugo", rekla je Hochberg.

Tijekom istrage, Diana je pronašla svoju rodnu listu, s imenima roditelja, ali ne i svojim imenima. Zatim se obratila svojim bližnjima za pomoć, ali roditelji su odjednom nisu imali vremena, pa su joj rekli da se moraju posavjetovati s odvjetnicima, što je kod Diane probudilo sumnju. Nakon nekog vremena, čula je priču o sedamnaestogodišnjoj djevojčici koja je nakon porođaja pristala na tajni dogovor.

Diana je konačno uspjela pronaći svoju biološku obitelj, a od braće i sestara saznala je da joj je prava majka umrla s 30 godina. "Samo bih voljela da sam imala priliku da je upoznam. Kada sam to saznala, svijet mi se okrenuo naglavačke. Ali hvala Bogu, barem znam istinu", rekla je Diana.

U SAD-u su od 40-ih do 60-ih godina djelovale mnoge ilegalne mreže za razmjenu. Prenositelji su često vjerovali da je proces legalan, ali su posrednici koristili novac i krivotvorene dokumente. Ova priča pokazuje kako su takvi sustavi mogli djelovati, i kako su ljudi poput Diana bili izloženi zloupotrebi i tajnosti.

U Hrvatskoj, na drugoj strani svijeta, obitelj Grujićeva brine o petoro usvojenih djece. Danijela i Zoran Grujić su dobili nagrade za svoju humanost i dugotrajno usvojenje. Prvo dijete je stiglo kada je njihov prvorođenik imao manje od dvije godine. Obitelj se brine za manje od jednog posto obitelji koje imaju petoro ili više djece. Iako je to velika žrtva, oni to ne doživljavaju tako. Brine o svojoj djeci je životni poziv i rade zajedno s puno ljubavi, strpljenja i truda.

Sve je počelo kada je njihov najstariji sin imao godinu i pol, a obitelj je osjetila potrebu za još jednim djetetom kada je odlučila za udomiteljstvo. "Naš najstariji sin imao je godinu i pol i nije imao društvo za igru. Žena tada nije radila i odlučili smo pokušati udomiti dijete i pomoći mu i sebi", rekao je Zoran Grujić.

Odlazak prve bebe bio je izrazito traumatičan. No nakon razgovora shvatili su da tako ne mogu dalje. "Rekli smo sebi da se moramo usredotočiti na djecu i njihove potrebe. Odlučili smo da naši osjećaji ne smiju biti u prvom planu". Pokušali su to nekako razjasniti, jer bi to bilo suprotno teškom iskustvu.

Kuća Grujićevih s vremenom je postala mjesto dolazaka i odlazaka, ali i mjesto u kojem djeca rastu zajedno, bez razlike koje bi ih dijelile. "Naš prvorođeni sin kao mali je čuvao i mazio bebu, sve je to prihvaćalo prirodno, i nismo radili razliku između njih dvoje", kaže Danijela o svom najstarijem sinu. Danas taj 21-godišnji mladić, koji je odrastao uz usvojene djecu, s njima ima bratsko-sestrinski odnos. Ova obitelj ne izdvaja se samo od braće usvojene djece nego i od odnosa koji ostaje nakon što djeca odu.