'Nakon što je Izrael uništio Gazu, mogu li se ikada vratiti kući?'

Bahzad al Akhras, palestinski znanstvenik koji trenutno studira za doktorat u Ujedinjenom Kraljevstvu, razmišlja o psihološkom i emocionalnom utjecaju gubitka svog doma u Gazi nakon izraelske vojne operacije koja je opustošila veliki dio teritorija.

Njene riječi "privilegija doma" ostavile su trajan dojam na njega i potaknule ga na introspekciju o prirodi samog doma. Do nedavno je dom smatrao nečim uobičajenim, nečim što svi posjeduju. Ali nakon što je prije gotovo godinu dana napustio Gazu, te riječi su dobile novi značaj, prisiljavajući ga da se bori s dubokim pitanjima: što definiše dom? Može li biti uništen ne samo fizički, već i psihološki?

Njegova perspektiva se dramatično promijenila po dolasku u Veliku Britaniju 2019. godine kako bi studirao magisterij. Poput mnogih međunarodnih studenata, osjećao je nostalgiju, nedostaju mu zvukovi Gaze, ritam svakodnevnog života i prisutnost obitelji. Ipak, unatoč tim osjećajima, zadržao je osjećaj sigurnosti: Gaza je ostala netaknuta, a tako i njegova veza s njom. Vjerovao je da će se vratiti nakon završetka studija. To vjerovanje oblikovalo je njegova iskustva u inozemstvu, omogućavajući mu da se prilagodi novom okruženju, a pritom zadržava jasan osjećaj gdje pripada. Ta se sigurnost razbila u veljači 2024. godine, kada je njegova obiteljska kuća uništena tijekom izraelske vojne kampanje.

Izguba nije bila samo imovine, već brisanje mjesta koje je utjelovilo njegovo djetinjstvo, povijest njegove obitelji i njegov osobni identitet. Dom je prestao biti odredište na koje se mogao vratiti; umjesto toga, postao je sjećanje, komad prošlosti koji se nikada nije mogao u potpunosti obnoviti. Po povratku u Veliku Britaniju kao doktorand nakon što je evakuiran iz Gaze, Al Akhras se našao u situaciji vrlo sličnoj svom prvobitnom dolasku. Fizičko putovanje odrazilo je ono od pet godina ranije, ali psihološko iskustvo bilo je potpuno drugačije. Kad je jednom privremeno bio daleko od kuće, sada se suočio s trajnom razdvajanjem.

Čak i ako se jednog dana vrati u Gazu, pita se: čemu će se vratiti? To pitanje ga progoni kroz cijeli njegov akademski rad, zasjenjujući uobičajeni optimizam povezan s bliže završetkom doktorskog studija. Za mnoge studente, diplomiranje predstavlja nadajuću tranziciju, korak prema jasnijoj budućnosti. Za Al Akhrasa, međutim, perspektiva se osjeća nesigurnom. Kako se približava kraju studija, pitanje gdje pripada postaje sve hitnije. Pretpostavka da život nastavlja na poznatom mjestu, domu, poznatim ulicama, zajednici koja vas prepoznaje, više mu nije važeća. Ideja o povratku na mjesto koje se nekad osjećalo kao dom sada se čini nemogućom.

U svijetu u kojem se povratak kući često prikazuje kao jednostavan čin nostalgije ili kulturne kontinuiteta, iskustvo Al Akhrasa naglašava složenost raseljavanja. Njegova priča naglašava emocionalni trošak gubitka ne samo fizičkog prostora, već i osjećaja sebe. Dok se kreće svojim akademskim putem, odsustvo stabilnog doma nastavlja oblikovati njegovo putovanje, izazivajući sam pojam pripadnosti.