Aktivne supermasivne crne rupe mogu pomoći u stvaranju masivnih planeta

Astronomi su otkrili iznenađujuće novi put za formiranje masivnih planeta, a potencijalno čak i zvijezda, u blizini srca galaksija, gdje se nalaze supermasivne crne rupe. Prema studiji koju je vodio Wladimir Lyra, docent astronomije na Državnom sveučilištu New Mexico, intenzivna okolina koja okružuje ove kolosalne crne rupe mogla bi služiti kao vrtići za nebeska tijela daleko veća nego što se ranije zamišljalo.

U tim područjima, čestice prašine mogu se spojiti u masivne objekte, neki dostižu veličine usporedive sa Suncem. Ovo otkriće dovodi u pitanje konvencionalnu mudrost o tome kako se formiraju takve velike strukture, nudeći novo objašnjenje ukorijenjeno u dinamici materijala koji se vrti oko crnih rupa.

Njihov rad kulminirao je radom pod nazivom "Aktivno galaktičko jezgro Tori: potencijalno mjesto rođenja milijuna planeta", objavljenim u časopisu The Astrophysical Journal. Prema Lyri, proces uključuje manje crne rupe koje kruže unutar diskova supermasivnih crnih rupa koje se ponašaju slično planetarnim embrionima oko Sunca. Ovi objekti migriraju, mijenjaju svoje orbite i sudaraju se, što dovodi do stvaranja sve masivnijih entiteta.

Kompjuterski modeli koje je razvio tim simulirali su ponašanje prašine u vanjskim područjima tih diskova. Pokazali su kako se čestice prašine skupljaju tijekom milijuna godina, postupno stvarajući znatne planetarne mase. Rezultati su bili neočekivani kako po skali tako i po količini, otkrivajući da bi broj i veličina potencijalnih planeta formiranih u blizini aktivnih galaktičkih jezgara mogli biti zapanjujući.

To označava prvi promatrani mehanizam za formiranje zvijezda putem pristupa odozdo prema gore, što je u oštrom kontrastu s tradicionalnim modelom gravitacijskog kolapsa odozgo prema dolje. Implikacije se protežu izvan planetarnog formiranja. Lyrajev tim smatra da bi masivne zvijezde generirane u ovim okruženjima na kraju mogle sami propasti u crne rupe. Ove novoformirane crne rupe, koje se kreću od stotina do tisuća puta veće od mase Sunca, kasnije bi se mogle spajati, što bi pridonijelo stvaranju težih crnih rupa. Takva bi spajanja mogla generirati detektirane gravitacijske valove, koje bi budući instrumenti poput Laser Interferometer Space Antenna (LISA) mogli promatrati.

Liza će se sastojati od tri svemirske letjelice raspoređene u jednakostranom trouglu. Njena je misija detektirati gravitacijske valove od kozmičkih događaja, uključujući spajanja masivnih crnih rupa. Ako se predviđanja pokažu istinitim, signali iz ovih spajanja mogli bi pružiti ključne uvide u porijeklo najmasivnijih crnih rupa u svemiru.

Kako se pojave daljnja promatranja i podaci, uloga supermasivnih crnih rupa u njegovanju nebeskih tijela može se pokazati daleko utjecajnijom nego što se ranije smatralo.