Oni brinu o petero udomljene djece: Kad vidiš dijete koje nije govorilo, a sada priča i ide u školu, to nam je nagrada

Diana Hochberg, 70-godišnjakinja iz Floride, više od polovice svog života vjerovala je da je njena majka umrla kada je bila dijete. Međutim, tijekom jedne večeri u travnju 1993. godine, njezin obiteljski prijatelj Manny je postavio pitanje koje je potpuno promijenilo njezin život. Tijekom večere, koju je provodila s sonom Davidom i Mannyjem, koji je često posjećivao njezin dom, prisjećali su se starih uspomena. U tom trenutku, Manny je spomenuo Dianinu majku, što je iznenadilo Dianu.

Prvo nije razumjela o čemu Manny govori, ali je brzo shvatila da se iza njezina cijelog života krije puno mračnija priča. "Na trenutak sam pomislila da sam ga krivo čula," rekla je. "Rekao je da je šteta što nikada nisam upoznala svoju mamu, što me zbunilo. Preminula je kad sam imala 10 godina, a onda mu je lice preplavila sramota. Nisam razumjela o čemu govori kad me pitao želim li pomoć da je pronađem. Počela sam se tresti."

Diana je odmah nazvala brata da sazna istinu. Brat joj je preporučio da pogleda svoj rodni list, što je njezin život potpuno promijenilo. Kada je pronašla rodni list, ustanovila je da je posvojena. Uz to, otkrila je da je vjerojatno kao novorođenče završila na crnom tržištu beba. "Saznati da sam posvojena bilo je jedno. Ali saznati da ne postoje stvarni rodni zapisi bilo je nešto sasvim drugo," rekla je Hochberg. "Bila sam šokirana. Ono što me boljelo bila je tajna. Kako sam saznavala više o trgovini djecom, prestala sam se fokusirati na ljude koji su me odgojili i više na sustav koji je to omogućio."

Tijekom svoje istrage, Diana je pronašla svoj rodni list, s imenima roditelja, ali ne i svojim imenom. Zatim se obratila svojim bližnjima za pomoć, ali rođaci su odjednom nisu imali vremena, mijenjali su temu ili su joj govorili da se moraju posavjetovati s odvjetnikom, što je kod Diane probudilo sumnje. Nakon nekog vremena, čula je priču o sedamnaestogodišnjoj djevojci Donni koja je nakon poroda pristala na tajni dogovor. "Nemam pojma koliko je novca plaćeno za mene," rekla je Diana, koja je istaknula da, prema onome što je saznala, to ne znači da su njezini posvojitelji kupili dijete od preprodavača.

Diana je naposljetku uspjela pronaći svoju biološku obitelj, a od braće i sestara saznala je da joj je prava majka umrla s 30 godina. "Samo bih voljela da sam imala priliku upoznati je. Kada sam to saznala, svijet mi se okrenuo naglavačke. Ali hvala Bogu, barem znam istinu," rekla je Diana.

U SAD-u su od 40-ih do 60-ih godina djelovale mnoge ilegalne mreže za posvajanje. Posvojitelji su često vjerovali da je proces legalan, ali su posrednici uzimali novac i krivotvorili dokumente. Ova priča pokazuje kako su takvi sistemi mogli djelovati, a kako su ljudi poput Dianine bile izloženi zlostavljanju i tajni.

U Hrvatskoj, na drugoj strani svijeta, obitelj Grujićeva brine se o pet udomljene djece. Danijela i Zoran Grujić su primili nagrade za svoju humanost i dugotrajno udomiteljstvo. Prvo dijete je stiglo kada je njihov prvorođeni sin imao nepune dvije godine. Obitelj se ubrajaju u manje od jedan posto obitelji koje brinu se o pet ili više djece. Iako je to velika žrtva, oni to ne doživljavaju tako. Briga o djeci njihov je životni poziv i sve rade zajedno s puno ljubavi, strpljenja i truda.

Sve je počelo kada je njihov najstariji sin imao svega godinu i pol, a obitelj je osjetila potrebu za još jednim djetetom pa se odlučila na udomiteljstvo. "Naš najstariji sin imao je godinu i pol dana i nije imao društvo za igru. Supruga tada nije radila i odlučili smo se pokušati udomiti dijete i pomoći i njemu i sebi," rekao je Zoran Grujić. Nakon što su prošli proceduru i postali udomitelji, u njihov dom ubrzo je stigla beba stara samo deset dana. Ti prvi dani udomiteljstva bili su, kako kažu, i radosni i zbunjujući, ali vrlo brzo su shvatili koliko je sustav nepredvidiv i to ih je jako pogodilo.

Odlazak prve bebe bio je izrazito traumatičan. No nakon razgovora shvatili su da tako ne mogu dalje. "Rekli smo sami sebi da se moramo usredotočiti na djecu i njihove potrebe. Odlučili smo da naši osjećaji ne smiju biti u prvom planu. Željeli smo toj djeci pružiti sve što možemo dok su kod nas i to nam je postalo najvažnije." Probali su to nekako razgraničiti, jer biste u suprotnom to jako teško doživljavali. Svaki put kad djeca odlaze, normalno je da vas to pogodi, ali ne prenosite to dalje jedno na drugo, ne stvaramo nervozu u obitelji. Tu su i druga djeca koja to isto osjete i trpe zbog toga. Supruga i ja odlučili smo rješavati to razgovorom i nismo htjeli cijelu obitelj opterećivati time.

Kuća Grujićevih s vremenom je postala mjesto dolazaka i odlazaka, ali i mjesto u kojem djeca rastu zajedno, bez razlika koje bi ih dijelile. "Naš prvorođeni sin kao mali je čuvao i mazio bebu, sve je to prihvatio prirodno, a mi nismo radili razliku između njih dvoje," kaže Danijela o svom najstarijem sinu. Danas taj 21-godišnji mladić, koji je odrastao uz udomljenu djecu, s njima ima bratsko-sestrinski odnos. Ova obitelj ne izdvaja se samo brojem udomljene djece nego i odnosima koji opstaju i nakon što djeca odu.